Smeđe oči

„Sigurno imaš najdražeg među nama.“ – progovorile su još neupamćene oči.
„Reci nam. Tko ti je najdraži?“ – još se jedan glas nadovezao, još jedne poznate, a previše daleke oči.
Puno pitanja, dobacivanja, dosjetki u kombinaciji sa raznim, još uvijek neprepoznatljivim, pomalo neznačajnim bojama.
„Ja znam tko je.“ – neke su nove, plave oči ponosno zaključivale.
„Ja sam.“ – dodavale su.
„Ne.“ – sivilo drugih se nadovezivalo.
„Mislim da je on.“ – u trećem su licu sive oči opisivale svijetlo smeđe oči iz nekog daljeg svijeta, svijeta ipak bliskog našemu.
Ipak, moje oči i dalje nisu reagirale.
„A ti?“ – zelene su se oči ubacile, obraćajući se sivima.
„Možda si joj baš ti najdraži.“
I sive su oči na tren zaigrale od uzbuđenja, no moje nisu reagirale.
Samo jedne oči nisam pogledala, iz straha da se moje ne odaju.
Samo su jedne tamne oči šutjele.
I sav se svijet skupio u njima.
Sam vrag će ga znati jesu li te smeđe oči znale, u šarenilu svijeta, od svih da su najdraže.

(80)