Cvjetna

22
0

kolumna_sanjaOblačna, zaista mračna noć. Dosadilo mi je čitati knjigu, pretraživati internetske stranice tražeći neke zanimljivosti…

Odlučio sam prošetati. Ne sjećam se koliko je bilo sati – znam samo da je bila oblačna, zaista mračna noć.

Onog trena kad sam zaključao kuću, osjetio sam nečiji pogled… krajičkom oka uhvatio sam sjenu koja je prošla pored dvorišnih vrata držeći nešto dugačko u ruci. Učinilo mi se da je držao/ držala pastirski štap. Ah, vjerojatno nitko bitan – neki susjed ili jednostavno stranac koji ide svojim putem. Krenuo sam i ja svojim putem… misli su mi lutale u park – jesen je – opalo lišće žuti se čak i u ovakvoj oblačnoj, zaista mračnoj noći – želio sam vidjeti taj prizor – kretanje nečeg što je mrtvo, što je dalo život da bi se nešto drugo moglo roditi – živjeti u punom sjaju boja. Želio sam saznati što ima u tom lišću, a što nadahnjuje tolike pjesnike, pisce koji se kunu da ih je takva jednostavna stvar nadahnula za virtuozna djela njihova pera i ruke.

Čim sam zakoračio iz svog dvorišta, nagazio sam nešto što je krcnulo… Pogledom sam odmah potražio što sam slomio, uništio… Glavom mi je proletjela misao da je neka i nečija dragocjenost. Iako je bila oblačna, zaista mračna noć, nazirao sam nekakav okrugao predmet. Sagnuo sam se i podignuo… vijenac. Bršljanov vijenac. Lišće je još uvijek bilo svježe. Bio je pomno ispleten, pa sam pomislio da vjerojatno pripada onoj osobi koja je maloprije prošla pored mojih vrata u ovoj oblačnoj, zaista mračnoj noći. Požurio sam. Stiskao sam kaput. Bilo je hladno. Oblačna, zaista mračna noć. Počinjala je kiša. Sitne kapljice padale su po meni. Osjetio sam da i ona pridonosi toj hladnoći. Nisam znao kamo idem – slijedio sam… ne znam koga. Spuštene glave nisam pratio pokrete na ulici – nisam znao idem li u pravom pravcu. Pokušavao sam se zaštititi od kapljica koje su sve više močile moju odjeću – htio sam taj čin vraćanja predmeta učiniti što skorijim.

Psovao sam jer sam bio tako nepromišljen. U ovakvoj oblačnoj, mračnoj noći izlazim na ulice grada ne noseći kišobran. Ah, tako mi i treba! No sad kad sam započeo potragu…neću odustati. Pomislio sam kako sam zaista blesav – u oblačnoj, zaista mračnoj noći ja slijedim neznanca želeći mu/ joj vratiti bršljanov vijenac. Nasmijao sam se vlastitoj gluposti. Došao sam do ugla jedne zgrade. Ugledao sam sjenu osobe ispred ulaza zgrade. Tu sjenu sam prepoznao – već sam je vidio večeras – ispred mojih dvorišnih vrata. Izdaleka… činilo se kao da će osoba nestati, ispariti. Naime, oko nje ( po obrisima tijela shvatio sam da je ONA) se stvarala magla – vjerojatno zbog vreline tijela koje je hladila kiša. Osjetio sam jezu… Zašto? Ni dan danas ne znam što me privlačilo toj osobi. Ispod crna, duga kaputa raspoznavali su se obrisi bijele haljine kojom se razlijevala blijeda boja zemlje… kao da je netko umočio kist u lokvicu blatnjave vode i nanio slojeve boje po bijeloj tkanini. Primijetio sam da više nije bilo onog dugačkog predmeta u njenoj ruci, no ipak je nešto držala u ruci. Nisam raspoznavao što – ali priznajem da me zanimalo. Požurio sam. Potapšao sam je po ramenu. Zaista sam joj želio vratiti izgubljeni vijenac. Nadao sam se da je ipak njen, da se neću morati bacati u potragu za pravim vlasnikom tog vijenca. Bršljanov vijenac! Ja vraćam bršljanov vijenac. Bolje da nikome ne pričam o tome. Ono što se dogodilo poslije – to me ponukalo da ipak sve kažem – makar ovome papiru… Zbunjuju me događaji te oblačne, zaista mračne noći.

Djevojka se okrenula. U ruci je držala masku. Maska je bila nasmiješena. Rekla je da se zove Talija. Stajala je ispred kazališta. Bršljanov vijenac jest bio njen… Uzela ga je, okrenula se i…isparila. A bila je oblačna, zaista mračna noć.

(22)

Tagovi: