Zar ne vidiš?

40
0

blog_jelena_kastanetiZar ne vidiš kako je čudesan ovaj svijet? – pitao sam, tražeći potvrdu njenih sanjarskih očiju.
I sva ova relativnost svijeta i prkos vremena. Zar ne vidiš?
Ne vidiš koliko su čudesne sve boje, zvukovi i mirisi?
I okusi. – dodala je.
Da. I okusi. – zamrnuto sam je i zatelebano, dječački promatrao.
I dodiri. – rukom mi je dotakla crveni obraz.
Zar ne vidiš koliko je sve oko nas čudesno?
Nasmijala se i time potvrdila sve što sam objašnjavao. (Zar ne vidiš svoj smijeh? – pomislio sam. Tako čudesan..)
Vidim. – konačno je rekla.
Vidim koliko je od “zauvijek” i od “oduvijek” čudesnije i veće ovo naše “sada”.
Ipak, ništa meni nije čudesnije od toga da me zabranjenu ovdje, tako čudesno ljubiš.
I ništa meni čudesnije na ovom svijetu nije, od toga da te zabranjenog ovdje, tako čudesno imam.

(40)