Bio sam drugi

Bio sam prvi kojem je priznala stvarnost u koju je već i sama gotovo prestala vjerovati.

Promatrao sam je kako zamišljeno luta po hodnicima svoje mašte. I pitao sam se je li odlutala „negdje“ ili „nekome“. Iako sam, poričući sam sebi, ipak znao odgovor na to.

Crveni joj se ruž odavno obrisao sa usana i to nije bila moja krivica unatoč tome što sam bio spreman svakog joj ga dana brisati.

„Zašto mi nisi ranije rekla?“ – pitao sam je iako sam znao koliko je uplašena, zbunjena i odsutna.

„Ni..“ – započela je, zamuckujući i tražeći objašnjenje u daljini koju je još uvijek promatrala.

„Nisam znala.“ – rekla je konačno, uz to dišući zvukom koji bi se mogao opisati kao padanje kamena sa srca.

„Što nisi znala?“ – zvučao sam možda previše napadački.

Ipak se nije lecnula, nije zadrhtala, nije me ni pogledala.

Zagrizla je usnu, ne onako zavodnički kako to znaju raditi, nego kao da zbilja želi zaustaviti riječi koje ja čekam da izgovori.

„On i ja nigdje nismo stvarni. Čak i u trenucima dok smo bili stvarni, bila sam svjesna da ću ga čitavu vječnost nakon toga morati poricati. Svjesno sam ušla u sve, svjesno se zaletila u zid, svjesno koračala po lavi.“

Znao sam tko je bila. Bila je ono najgore što neka žena može biti nekome, bila mu je – druga. Uvijek manje bitna, manje bliska i manje potrebna. Uvijek zanemarena, poricana i zapostavljena.

„Nisi mu valjda poželjela biti nešto više?“ – pitao sam uplašen odgovora. Uplašen jer, ako je poželjela njemu biti nešto više, onda meni mora biti nešto manje.

„Ni..“ – ponovno je zamucala.

„Nisam.“ – jedva je izgovorila.

„Do sada.“ – tiho je sišlo sa usana.

„Molim?!“ – ostao sam šokiran.

Ona se samo promeškoljila po suvozačevom mjestu, pogledavši me još jednom onim empatičnim očima.

„Svima sam do sada morala poreći da sam ikada bila u njegovom naručju, da sam ikada drhtala uz njega, da smo ikada govorili dišući uz obraze, da smo ikada obećavali usnama na usnama.“

Bio sam prvi koji je znao. I to sam znao jer mi je on priznao da je bila njegova u trenucima dok on nije bio njen. Priznao mi je to znajući da je ja želim kao sastavni dio svog života.

Priznao mi, uz dopuštenje, gotovo uz blagoslov da je preuzmem poput nekakve štafetne palice.

„Prvi put iskreno smijem priznati sve u vezi njega i dok to sada govorim, po prvi put je stvarno. Po prvi put je svaki trenutak s njim stvaran.“ – izgovarala je i bilo mi je jasno da joj je ovo priznanje meni, a time i sebi bilo potrebno u borbi sa vjetrenjačama, u borbi da ne poludi.

Želio sam joj reći da bih je, kada bi me poljubila, slijedio i na kraj svijeta. Želio sam joj reći da je želim sa svim njenim vrlinama i manama. Želio sam joj reći da meni ne bi bila druga, nego jedina.

Sve sam joj želio reći, a ona je samo i dalje lutala.

I nije bilo potrebe pitati se je li odlutala „negdje“ ili „nekome“.

Gledao sam njeno krhko tijelo i zamišljeno lice, iščitavao njene misli iz pogleda neupućenog meni.

„Bi li bila s njim da ti se sada pojavi ovdje?“

Sve sam joj želio reći, a ona je samo…

„Bih.“

(218)