Jelena Kastaneti: Šutnja

Ne moraš ništa odgovoriti – rekoh mu nakon poduže šutnje.

Nekada riječi ne mogu reći ni blizu koliko šutnja može.

Nekada šutnja zna biti tako velika.

Šutjela sam i ja njemu. Šutjela mu o tome kako bih rado još jednu noć provela s njim.

Šutjela mu snove o njegovim dodirima, još barem jednom.

Šutjela mu kako sam teško preživjela naš posljednji rastanak, šutjela mu stotine priznanja jedne ljubavi.

Vatra u dječačkim očima nije se gasila, a njegov pogled nije puštao moj.

I znala sam da mi toliko toga oduvijek šuti.

Nasmijala sam se, pokušavajući ublažiti ono što sam planirala reći, a onda sam, čak i bez tipičnog zagriza usana, samo izgovorila.

– Znam da ćeš me opet pustiti.

Nije se trgnuo, nije reagirao, nije porekao. Samo mi je šutio.

Bio je ovo drugi put da odlazim od njega i nisam mogla samoj sebi obećati da ovaj put nema povratka.

Ipak, nisam se mogla oteti onim sjećanjima na nedostajanje koje sam posljednji put okusila.

I željela sam ga ovaj put sačuvati u svojim porama, u svojim nosnicama, u očima, na jagodicama prstiju.

Ako ga poljubim, mislila sam, neće biti dostojno. Bit će obično, poput „hvala za doručak“ ili „dobro jutro“ poljupca.

Ako ga zagrlim, mislila sam, neće biti dovoljno. Bit će jednostavno, poput „drago mi je što te vidim“ ili „sve će biti u redu“ zagrljaja.

Da bih dostojno ušetala u vrtlog nedostajanja njega, za koji sam znala da me očekuje, morala sam ga u jednom trenutku zagrliti snagom tisuću zagrljaja.

Da bih savršeno zapamtila ljubav od koje ponovno odlazim dok me ponovno pušta, morala sam ga poljubiti žarom milijun poljubaca.

I nisam znala kako.

I nisam mogla bolje.

Pa sam samo otišla u tišini.

Šuteći – želim noćas biti s tobom.

Nadajući se da i on zna, ono što je mene naučio.

Nadajući se da i on zna, koliko šutnja nekada zna biti velika.

Jelena Kastaneti

(364)