Želim poletjeti s Balkana, kao u crtiću “Nebesa”
Gledam ‘Nebesa’. Crtić originalno nazvan ‘Up’. Svi koji su ga zbog djece morali gledati par stotina puta, znaju o čemu se radi. Simpatični starac živi u svojoj prastaroj kući koja smeta urbanistima koji bi na tom mjestu sagradili nebodere. Da ne dužim, djedica na krov kuće postavi tisuće balona koji podignu kuću u nebesa. Izdigne se staro zdanje visoko pod oblake, odleti daleko na drugi kraj svijeta. Ideja?
Itekakva. Dok gledam kako kuća u crtiću prelijeće svijet, jedino na što sam odmah pomislio je kako bi samo lijepo bilo tako se izdignuti iznad svakodnevice na Balkanu. Ostati okružen dragim stvarima i namještajem, knjigama i zidovima među kojima ste odrasli, a opet ne biti više ovdje. I sad, pitam se, što bih to odozgora vidio?
Vidim na brdu iznad grada neke ogromne zgrade i u njima figurice u odijelima koje dijele novac koji nisu zaradili, novac svih građana. Jer, kažu ti u odijelima, to je jedini način da neka zemlja napreduje. Dati njima četiri godine da dijele našu lovu. I onda oni formiraju neke odbore, institucije i forume. I vladaju. Upravljaju. I ne odgovaraju za rezultat. Izgube se u moći, s brda i na brdo voze ih autima koje smo im opet mi kupili. Često, kad ne znaju više šta da rade, odluče narodu preko medijskih slugu nametnuti neku pedesetak ili sto godina staru temu. Dio naroda pomisli da je to dobro i važno. Pa se svađa. Kad figurice u odijelima u nekoliko susjednih država u isto vrijeme ostanu bez rješenja ekonomskih problema , onda u isto vrijeme nametnu svojim narodima povijesne teme. Pa narodi ratuju. Kolju se. Kopaju si oči. Umiru. A figurice u odijelima žive i dalje. Brda su puna mrtvih. Ali figurice su žive. I debljaju se.
Vidim s ove visine, iz kuće koja me nosi u visine, visoke crkve. Pune ljudi na koljenima. Razne crkve, s jednim ili više tornjeva. Bogomolje svih oblika. Ljudi u njima razgovaraju sa svojim bogovima i mole za dobrobit svoje djece, ispovijedaju se, peru grijehe, hodočaste, poste, odriču se, ljube svete slike. Mase su to ljudi koji su odlučili slijediti nauk svoje vjere, biti jedni drugima dobri, pokušati živjeti na sliku i priliku svojih bogova. Ipak, među njima ima slabih, koji padnu pod utjecaj figurica u odijelima, pa se upletu u njihove igre s narodom. A vjernik je zbunjen, nije mu jasno kud će sveti čovjek koji mu je do jučer bio uzor. Pa narod prestane ići u bogomolje i moli se kod kuće, u polju, na poslu, ili u školi. Jer, rekli su im sveti ljudi prije nego su otišli figuricama na brdo, da je bog svugdje oko nas, u svakoj vlati trave i svakom drvetu. I jest. Ali, vidim ja, iz svoje stare kuće koja lebdi iznad Balkana, sveti ljudi shvate da prihodi opasno padaju. Pa odluče kritizirati vjernike što ne dolaze u bogomolje. Kažu, njihovom bogu nije drago što ih nema i što sve manje daju.
Vidim ja, nagnuvši se kroz prozor lebdeće stare kuće na balonski pogon i mnoge ljubavnike. U autima, kinima, klubovima, na plažama, u hotelskim sobama. Goli kao mladi golubovfreevoice.hri gube se u tjelesnom užitku, vrte, preokreću, ljube i nabijaju jedni u druge. Uživaju. Sretni su. Vidim kako neke žene nakon takvih znojnih seansi, idu na brda, roditi bebe. Vraćaju se iz bolnica izmučene, ali sretne, donijele su na svijet nove mlade ljude.
Samo malo, nove nesretnike koji će se nadati da će do nekog trenutka u životu prikupiti dovoljno balona da ih, zajedno sa kućom, podigne i odnese daleko?
Toni Volarić
Izvor: freevoice.hr
(57)