Ne idemo na Tuđmana, vozi me kući
Izljubio sam rano jutros moju Vesnu i djecu. Prijatelj me, iz moje slavonske prašine, vozi na zagrebački aerodrom zanimljivog imena. Imena koje je postalo sinonimom za odlazak naših ljudi na daleki put. Na put za kruhom i dostojanstvom. Daleko od kuće, od toplih grudi moje žene, daleko od mog šora i dugih redova kukuruza. Vozimo se tako, prijatelj i ja iz našeg Đakova prema metropoli svih Hrvata. U tišini. Tu i tamo, otrgnut od života i ručica mojih sinova, pustim suzu. Pa sve pazim da on ne vidi. A onda s radija krene tambura, k’o da ju je vrag u uši nanio.
„Sve prođe, kažu sudbina, al’ ostaje sjena od sjećanja…“
Auto klizi, nosi me dalje od malih plavih očiju koje mi život znače, od očiju koje sam toliko čuvao, od sinova koji ne mogu razumijeti zašto tata s Franje Tuđmana mora letjeti u tuđinu, zašto je zlatnu i mirisnu zemlju prod’o crvenokosim Nizozemcima, zašto s njima sutra neće na nedjeljnu misu. Mislim na njih, kako će sutra u onim bijelim košuljicama u katedralu? Bez mene. Kako će, ljubavi moje, bez mene?
Plačem. A prijatelj vozi i šuti. Sve prođe? Kaže pjesma. A zašto nikada ne prođe vladavina lopova koji su me na ovo prisilili? A zašto ne prolaze loši učenici i ponavljači koji su namjerno i planski uništili ratara? Zašto ne prođe doba feudalaca, majku im …?
Prijatelj šuti, auto klizi kraj groblja. Tu leže moji ljudi koji su srca dali za svoj kukuruz, za svoje žito i kruh moje djece. Tu spavaju hrvatski junaci, moji momci iz razreda, draga lica s maturalca, koji nikada neće više našim šorom hodati. A neću možda ni ja, sunce ti jebem i sudbini, sunce ti krvavo jebem i životu kad ne mogu stariti s mojom djecom i ženom koja me voli.
Prijatelj i ja šutimo. Tambura cvili o prolaznosti i sjeni od sjećanja. A sjećanja će, dragi moj prijatelju, Slavonca ubiti. Sjećanja na bijele nedjelje, na zabave u Domu kulture, na Vesninu crvenu haljinu i podignutu kosu, na strah s kojm sam joj prišao, na srce plaho u grudima. Dok me auto vozi na Tuđmana, plačem od sjećanja, a glas me majčin odjedanput iznenadi: „Sine, nemoj u Irsku, ostani tu, svi su tvoje ovdje. Sve je tvoje tu. Nema tog novca koji će tvojim sinovima nadoknadit oca, nema te love koja plati ljubav i subotnja jutra u našem dvorištu, ne moš’ sine ljubav kupiti.“
Auto klizi, a u meni scre se zgrčilo. Odjedanput, prijatelj, moj vjeran pas, tek smo kućice prošli, okrene auto preko sedam crta, tri put farbanih. A tek platili. Francuzima, Izraelcima ili čije su već te ceste. Pogledam ga, on me za ruku uhvati:
„Brate, idemo mi kući, jebeš aerodrom Tuđman“, prvo što je u dva sata prozborio.
„Da joj javim SMSom? Ubit će me Vesna.“
„Neće, razumijet će, više joj vrijediš ti nego funte.“
I pojača moj Šima radio, a ono svira: „Sve prođe, kažu sudbina…“
„E sudbino, zajebali te moj Šima i ja! Evo nas među svoje, ipak će tata sutra s dečkima na misu, ipak će na sladoled. Zamisli, u ulicu Franje Tuđmana.“
Auto klizi, Prijatelj i ja se smijemo, evo pred nama dragih polja, evo nas pred kapijom mojom. Vesna čula buku, pa na prozor izađe, širom otvorila oči, suze joj frcaju u nevjerici.
Tu sam ljubavi, ostajemo ovdje, pa makar krali. Pa ovi što kradu, dobro žive.“
„Nemoj tako, svatko ima svoj križ, svaki će lopov tko zna kada i kako platiti. De ti uđi, raskomoti se. I baci taj kufer, pa ćemo za ručkom napravit plan. Nek si se ti meni vratio. I neka ostaješ.“
Autor, Toni Volarić
Izvor: freevoice.hr
(346)