Naslovna Blog Arhiva tekstova Srce u kutiji…

Srce u kutiji…

100
0

kolumna_jelenaDan prvi
– Pronaći ćeš ključ jer točno znaš gdje ga držim. Otvorit ćeš vrata sa onim poznatim osmijehom. Tvoj će parfem ispuniti cijelu prostoriju i uvući se u moju odjeću, u kosu, u kožu, u krv, u kosti.
Prehodat ćeš onih najdužih 3 koraka, a zatim zastati, raširiti ruke, obgrliti me njima čvrsto i obrisati suze sa crvenog lica. „Opet si ružno sanjala?“ – pitat ćeš, a ja ću te samo čvršće primiti uz sebe. Da, tako će biti. Čekam te.

Dan drugi
– “Ne čini to..“ – govorila sam, molila, zahtijevala, tražila. „Molim te..“ – plakala sam, vrištala, gubila se, šutjela, jecala. „Ne idi!“ – odzvanjalo je kroz praznu prostoriju.
Trgnem se tada. Otišao si još jučer. Uzalud je u praznoj prostoriji ponavljati ono što ne možeš čuti. Nema te. Nema u ovom besmislu.

Dan treći

– Prazno je. Čak i da si ovdje ne znam što bih ti rekla i što bih učinila. Previše sam maramica potrošila, sada samo naslanjam lice na meki jastuk i trudim se ignorirati činjenicu da je još uvijek natopljen tvojim parfemom. Ako si već otišao, trebao si sve ponijeti sa sobom. Svoje majice, sav nakit kojim si me obasipao, svoju četkicu za zube, miris, glas, uspomene i ljubav u koju si se kleo. Ne kuni se više nikome. Ne ostavljaj više tako duboke tragove, ne ostavljaj tako duboke praznine.

Dan četvrti
– Voljela bih reći da sam pokušala funkcionirati bez tebe, ali nisam. Možda odlučim skupiti hrabrost i izići iz kreveta i mračne kuće. Sutra možda. Danas još ne. Danas ću još malo otjerati sunce da me ne podsjeća na naša zajednička ljeta, na toplinu, na ljubav, na tebe.

Još ću malo natapati jastuk i tješiti se da će bol nestati. Naravno da hoće. Sve nestaje i ti si pravi dokaz za to.

Dan peti
– Ipak ni danas ne planiram pustiti sunce blizu.

Dan šesti
– Ni danas.

Dan sedmi
– Pronaći ćeš ključ jer točno znaš gdje ga držim. Otvorit ćeš vrata sa onim poznatim osmijehom….. Hoćeš.

Dan osmi
– Sve tvoje skupila sam i spremila u kutiju, svaku sitnicu koja je nekada značila sve. Tamo sam ostavila parfem koji si volio, maleno glineno srce sa našim imenima, pisma koja smo si pisali, tamo sam ostavila srce, život i tebe. I zatvorila.

Dan dvadeset i četvrti
– Naučila sam hodati bez tebe, govoriti bez tebe, postojati bez tebe, disati bez tebe.

Dan sedamdeset i prvi
– Naučila sam se smijati bez tebe.

Dan sto četrdeset i sedmi
– Danas sam pričala o tebi i shvatila da mi još uvijek nije svejedno. Shvatila sam da ključ i dalje držim na istom mjestu. A i srce u kutiji. Život. Tebe.

Dan dvjesto trideset i peti
– Prvi smo se put sreli, nakon toliko dugo. Pokušala sam kontrolirati drhtaje, otkucaje srca, uzavrelu krv, nagon da te zagrlim. Lažem. Nisam pokušala, prepustila sam se. I dalje jednako mirišeš. Kažeš da si sretan. U redu, razumijem, jasno mi je. Lažem. Ne razumijem i nije mi jasno..

Dan tristo sedamnaesti
– Ključ je i dalje na istom mjestu. Srce također. Život je ondje. Jedino znam da tebe nema, odavno.

Dan tristo pedeset i deveti
– Naišao je i taj netko tko me na tren ostavio bez daha.

Dan tristo šezdeset i drugi
– On je sve što sam ikada mogla poželjeti. Sve što ikada jesam poželjela..

Dan tristo šezdeset i četvrti
– Bacila sam rezervni ključ.

Dan tristo šezdeset i peti
– Mislim da je vrijeme da izvadim srce iz kutije.

Dan prvi…

Jelena K.

(100)