Sanja Mrzljak: Predstava života
Ulazim u kazalište. Sjedam u zadnji red. Čekam predstavu. Ne zanima me ime niti o čemu se radi. Ja uživam u drugoj predstavi – predstavi života.
Naime… Dolazim ovdje ne da bih gledao glumce koji su plaćeni za to što rade – što se pretvaraju da su netko drugi, dolazim ovdje da bih gledao ljude… običnog čovjeka.
Oni ne glume, oni su zaista onakvi kakvi jesu… u mraku… misleći da ih nitko ne vidi, da nitko ne zna za njih, da su nevidljivi za ostatak svijeta u trenutku kad smatraju da su njihovi problemi najveći, a nitko ih ne shvaća… Oh, kako su u krivu!
Ja znam što ih pati… pokušavam odgonetnuti… svaki put.
Kazalište nije uvijek popunjeno – a dok traje predstava – pokušavam smisliti nove scenarije ljudskih života koje pronalazim u gledalištu. Uvijek odabirem po troje. Dva muškarca i jedu ženu. Ne bih znao odgovoriti zašto baš taj omjer, zašto baš troje… Nekako me ta brojka uvijek magično privlačila. Možda zato jer je u brojevnom sustavu prvi neparan broj te možda na taj način smanjujem mogućnost ponavljanja priča, tih scenarija. A opet… bjelina svjetlosti se sastoji od tri boje… a ja ipak pokušavam rasvjetliti njihov mrak, dati tračak svjetlosti njihovim pričama. Puštam da njihova lica govore, da njihove oči ugledaju tu bjelinu svjetlosti kad iz mračnog kazališta izađu van – iz mraka svojih misli. Ta čistoća me oduvijek privlačila. Kao što vidite, sve ima svoje objašnjenje.
Čistoća… tko danas može tvrditi da je u potpunosti psihički čist? Nitko. Uvjeren sam u to, kao što sam uvjeren da se svakome čovjeku može pridružiti odgovarajuća boja koja ima univerzalno značenje kod svih ljudi – bez obzira na rasu, podrijetlo, obrazovanje, vjersku pripadnost. Uvijek pokušavam pronaći jedinke koje njima odgovaraju. Tako svaku večer – dok traje predstava – ja tražim – Crvenu, Plavog i Zelenog.
Dva reda ispred mene sjedila je djevojka. Sjedila je s moje desne strane, svega jedan red ispred mene, a nekoliko stolaca dalje… vidio sam joj lijevi profil. Vidio sam suze u očima… crnilo maskare koje je polako, ali zaista polako klizilo niz obraze. Prava Crvena. Strast – grcala je zbog nje. Slažem njen život…Po odjeći bih rekao da je dobrog imovinskog stanja, ali duševno… vidim da je prošla mnoge borbe…da je grlila zrak dok joj netko ne bi ispunio naručje toplim tijelom, a ugrijao srce najnježnijim riječima. Pretpostavljam – nekoliko puta. Vidim je koliko se bori da uguši osjećaje, tu strast, to crvenilo plamteće duše koja izgara zbog ljubavi po tko zna koji put i kako čak i sad uvjerava sebe da će biti bolje, da joj samo treba trenutak samoće, plakanja, gušenja u osjećajima gdje je nitko ne vidi – na mjestu gdje je gluma toliko cijenjena. Ona je sad otkrila pravu sebe, a kad izađe iz kazališta… ona nastavlja glumiti – sve je u redu…Shvatila je što je zapravo ljubav – davanje mogućnosti nekome da te povrijedi, ali ujedno i imati dovoljno vjere da baš taj netko to neće učiniti… Vjerovala je. Bez obzira na sve. Netko mora biti vrijedan tog povjerenja, te siline ljubavi. Ona nikad nije željela biti nečiji čitav život – željela je biti nečiji najdraži dio života. Njoj nije samo srce slomljeno – slomljen je svaki njen djelić duše…Odlučih je pustiti da se zaista pomiri sa životom, da bude ono što ona zaista jest – Crvena – da samostalno odluči opet voljeti, opet izgarati za nekoga…
Plavi je upravo ulazio kroz vrata. Zastao je. Tražio je što osamljenije mjesto u gledalištu. Nije znao da će – gdje god sjeo – biti promatran. Neće se moći sakriti. Bio je sav usporen… Izgledao je kao da mu je sve svejedno… Znao sam da je vjerojatno ušetao u kazalište ni ne znajući koja se predstava odigravala pred njim – nije ga ni zanimalo. Poželio je samoću – samo nešto nije shvaćao… Nikada nije sam – Samoća je uvijek s njim… slijedila ga je, nikome ga nije prepuštala, a on je toga bio svjestan. Godinama se borio protiv njena utjecaja, ali je napokon i sam popustio – dozvolio joj je da radi s njim što god poželi…Nisam ga razumio kako se mogao pomiriti s tim da živi bez nekoga bližnjeg, da izbjegava ljudsko društvo… a ipak, nije bio mizantrop. Da jest – ne bi ni izlazio među ljude. Mislio sam da znam što je i njega patilo, što ga je bacalo u plavetnilo tuge – bilo ga je strah da će mu biti previše stalo do nekoga – a onda… da će tog nekoga baš biti briga za njegove osjećaje. Bojao se same te budućnosti – da će ga biti strah, da će izgubiti nekoga… Neke priče jednostavno nemaju početak, sredinu niti kraj… Nisam mogao doprijeti do priče Plavog – bio je previše povučen, gledao u pod, uvučen u vlastiti kaput. Uostalom, život se ne vrti oko toga da nešto znaš – već da nešto odlučiš – a on je odlučio biti sam. Biti Plav.
Zelenog sam ostavio za kraj. Sjedio je pored mene – ometao mi tijek misli dok sam smišljao scenarije za Crvenu i Plavog. Zato u tekstu ima toliko isprekidanih rečenica… svakog puta kada bi me nešto priupitao – morao sam zastati – odgovoriti mu – udovoljiti mu. Znao sam da ga na taj način usrećujem – izmamljujem mu smiješak. Vidio sam još nešto – smirio sam njegove oluje svojim šaptom, moj glas je utišao valove njegove svijesti – smirio se…uživao u tome što sam pored njega – što netko obraća pažnju na njega… a ja?
Nisam zaboravljao svoje Crvene, Plave i Zelene. Vrijedni su sjećanja, pamćenja – morali su osjetiti da nisu sami – da ih nečije oči i um prati. Zaboravljao sam samo ono što nije bilo vrijedno pamćenja toga dana– kazališnu predstavu za koju su glumci bili plaćeni.
Sanja Mrzljak
(56)