Ne moš’ Suncu platit da jutro dođe ranije
Ne moš’ prijatelju. Jebi ga, prijatelju. Trč’o ti još toliko za lovom i prestižem. Figurirao ti po svom malom gradu koliko god možeš, skupljao oko sebe ulizice i poltrone još toliko. Sve što ti i onaj šeik koji je s jahtom na kojoj je helikopter upravo isplovio iz Gruža, stvarno možete, je – čekati. Da jutro dođe. I taj se arapski buraz rodio pokraj bušotine, obične rupe u zemlji i sve što je morao je održavati cijevi, ponekad neku promijeniti i brinuti da crno smeće koje točimo u limene kutije s kotačima, nesmetano curi. Kako curi crna Zemljina povraćotina, tako njemu curi lovica na račune. I ima sve.
Al’, znaš, nema šaltera na kojem će taj buraz uplatiti Suncu da jutro dođe ranije. Čeka naš u bijelo umotani moreplovac. Čeka jutro. Kao i sva sirotinja na svijetu. Nemoćan. Čeka da se digne mrak, da veliki gazda upali vruću kuglu i osvijetli svo njegovo bogatstvo. Da ga bolje vidi. Može kupit najbolje savjetnike, najskuplje žene baršunaste i mirišljave kože, može u pijesku palaču sagraditi, snijeg u dvorište dovesti, tenis na krovu hotela igrati. Može. Ali ovom Suncu koje, tonući iza Svetog Andrije, odlazi grijati neke druge ljude, e njemu ne može narediti. Sunce se kupit ne može. Jer, da može, bogati bi ga samo sebi uzeli. Da im grije razmažene guzice, da fotosintezom, kao nekim seksualnim činom biljaka i Sunca, rade hranu. A koju će onda prodavati sirotinji. Onoj u mraku.
E zato je veliki gazda svima dao svjetlo, još tamo, na početku pisma. I bi svjetlo. I sve je čovjek podredio sebi. I grijeh sam. Pa i po ovom gradu šetaju noćas tajni ljubavnici, njegovim ulicama kola zabranjena i društveno neprihvatljiva strast. I slina. I znoj. I svi drugi sokovi. Sve je čovjek po sebi radio. I udružio se u interesne skupine. Na osnivačkim skupštinama stranke oformio. Pa će, kao one raspolagati svime što vrijedi. Jer one znaju kako treba. Pošteno i transparentno. Naravno. A kako drugačije? Oni vladaju i sve su podredili sebi i svojima. Ali niti veliki i mudri predsjednici ne mogu Sunce platiti. Moraju čekati u mraku.
Generali i mafijaši koji mogu narediti aktiviranje svih bombi, čekaju. Valjda im je netko u zatupljujućim praonicama mozga od škola ipak rekao da će, aktiviraju li i sve te bombe, opet morati čekati dan. Znači i šeik i smetlar i gradonačelnik i lopov, kurva i loša novinarka, stranački poslušnik i čuvar opreme iz Dubrave, lažni vjernici i konvertiti, doktori i suci, majke i djedovi, sva naša uplakana djeca. Svi, buraz, svi moraju čekati. U mraku. I da bi dan, kao i uvijek do sada, morao doći. A hoće li? Ikada više? I kako će taj dan provesti?
Znam! Šeik će dati siromašnima, generali će tražiti moratorij na proizvodnju oružja, gradonačelnici neće uzimati provizije, smetlar će na metli Smoke on the water svirati, kurva će odjenuti bijelo i službeni mobitel baciti, novinarke neće prepisivati priopćenja, stranačka mladež će negdje pronaći vlastito mišljenje, čuvar opreme će vratiti što mu ne pripada, vjernici će opraštati, doktori neće uvjetovati operaciju naše djece novcem, suci neće kupovati pravosudne ispite, majke će zagrliti djecu, mali će anđeli biti sretni i suze progutati.
Sutra će tako biti. Samo da svi zajedno dočekamo to Sunce. Samo da izađe. A šta možeš prijatelju? Čekati. Ne moš’ Suncu platit da jutro dođe ranije.
Toni Volarić
freevoice.hr
(92)