Cvijeta Grijak: Dvije domoljubne iz prošlog tjedna
Jednog lijepog i sunčanog dana prošli tjedan, kada sam se vraćala s posla, došla sam tramvajem nešto ranije i moj autobus broj 279 već je stajao na polazištu. Ukrcala sam se i zasjela na slobodno mjesto negdje u sredini. Iza mene sjedio je muškarac, u odnosu na mene – mlađi, oko 35 godina i žena sličnih godina.
I kako ono biva u gradskom prijevozu, ne možeš ignorirati tuđe glasne razgovore u kojima prednjače tinejdžeri, glasne telefonske i često duge razgovore preko mobitela i ćakule kao što je ova iza mjesta na kom sjedim. Takvi razgovori ispunjavaju cijeli prostor gradskog prometala. Uglavnom me ne zanimaju sadržaji pričanja, međutim ovaj put sam prisluškivala.
Muškarac iza mene bio je vrlo aktualan. Rekao je da ga barem jednom tjedno nazove prijatelj koji je nedavno s cijelom obitelji preselio u Njemačku. Pričao je njemu koji je po zanimanju medicinski tehničar, oženjen i ima dvoje školske djece. Rekao je i da mu je žena u Zagrebu bila zaposlena sa srednjom stručnom spremom i stanovali su u „našem, novojelkovečkom“ naselju u stanu u najmu. Pričao je. kako je prijatelj našao posao medicinskog tehničara u Njemačkoj, našao je i ženi posao i svi četvero su otišli živjeti i raditi u Njemačku.
Pričao je, kako je imao sljedeće obrazloženje: – Žena i ja ne možemo pokriti troškove života u Zagrebu. Kad sve poplaćamo, na kraju mjeseca uvijek nam fali sto eura. Ne mogu više plaćati ni unajmljeni stan. Žena i ja nismo kreditno sposobni kupiti stan u Zagrebu obzirom koliko su porasle cijene stanova. Otišao sam u Njemačku, stanovanje je skupo, kad sve poplaćamo isto je skupo. U Njemačkoj, u gradu srednje veličine u stanu s tri spavaće sobe, automobilom i poslovima u svojoj struci, ostanemo na kraju mjeseca sa neutrošenih sto eura. U Zagrebu mi je stalno falilo novca na kraju mjeseca i polako su mi se gomilali dugovi za popravke po stanu, ličenje, zamjenu šajbe na autu, kupnja novijeg auta. Kad bi s djecom otišli na more na deset dana, ljetovanje bi otplaćivali do sljedećeg ljetovanja. Onih mojih dvjesto nedostajućih eura iz Hrvatske osjeti se itekako u Njemačkoj. Prijatelj je karikirao, ostaje mu i više na kraju mjeseca u Njemačkoj.
Već sljedećeg dana u moj ured navratila je poslom jedna moja draga prijateljica. S dva lončića vruće kave izašle smo na balkon zapaliti po cigaretu i popričati. Prijateljica je prošle godine po prvi puta postala baka. Njezina trudna kći i suprug vratili su se iz Engleske da ona rodi u Zagrebu, i da bude kod kuće. Prijateljica nadalje priča kako uz kćer ima još dva sina koje je stambeno osigurala prodajom naslijeđenih obiteljskih nekretnina, a kako mladi par s bebom nema ništa. Trenutno su podstanari s bebom u centru grada. Prijateljica je rekla kako ima još neki grunt u Zagrebu koji je nekad bio siromašni i jeftini dio grada, iznad Bukovca, gotovo selo, a da je to sada dio grada u kom su zemljišta vrlo skupa. Rekla je da će prodati taj grunt da mladom bračnom paru riješi stambeno pitanje. Rekla je kako samo otac djeteta zarađuje i kako prema sadašnjim cijenama stambenih kvadrata nemaju šanse da riješe stambeno pitanje u Zagrebu. Cijene su odletjele u nebesa, a pravo na stan spada u osnovna ljudska prava. Ako ne riješe stambeno pitanje, postoji velika vjerojatnost da će u nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja u Zagrebu morati ponovno otići u neku zapadnoeuropsku zemlju.
– Moram im pomoći ako želim da mi djeca ne odu od kuće. – rekla je prijateljica.
Cvijeta Grijak
(36)