Naslovna Blog Klara Soldo - Osvrnimo se Tragedija geni(ja)lnosti

Tragedija geni(ja)lnosti

145
0

Dopusti mi, dopusti da kažem par riječi, dopusti da se obratim tebi na „ti“. Ti što čitaš gdje god da jesi, tko god i što god, da baš ti… Imam ti nešto za reći…

Čula sam nešto kako je u ovoj 2020-oj zaista sve neizvjesno, nesigurno, čudno…

Da, slažem se rekla bih na prvu…

Ali hajdemo prvo vidjeti kako je to izgledalo prije…

Živjeli smo tako što smo u potpunosti vjerovali kako sutra dolazi, planirali smo rasporede…

Živjeli smo znajući da nas nešto štiti, živjeli smo imajući novac, primanja i posao (egzistencijalnu sigurnost)…

Živjeli smo radeći stvari brzinski i ne gledajući odraz onoga što ostavljamo iza sebe tim postupcima…

Živjeli smo ne mareći za to da ljudima koje volimo to i kažemo, živjeli smo kao da postoji toliko vremena a onda smo na trenutak vidjeli i shvatili kako stvari i ne stoje uvijek baš tako…

Živjeli smo žaleći za jučer a nimalo zahvalni za sada…

Živjeli smo uništavajući svoje zdravlje i ne brinući za to kako nešto radimo, što je to što konzumiramo…

Živjeli smo svakako, svi mi…

Možda…

Onda je došao taj „spektakularni trenutak“ u kojem ništa nije poznato niti izvjesno, pogotovo sigurno i obećavajuće…

Svijet boljih mogućnosti se na trenutak (ili možda zadugo) zamijenio za svijet „barem dobre“ mogućnosti…

Na trenutak je bilo dovoljno, a oni „standardi“ koje smo imali su se na trenutak modificirali,..

A toliko toga smo planirali, očekivali i željeli još od samog početka godine…

Izgrlili smo se, izljubili i odlučili kako će sve biti „opet bolje“ ali od „sutra“ pa je onda došla „ona“…

Sad je izgleda kriva za sve… Uništila je sve i vrijeme će početi teći tek kada ode, molim redakciju da zaustavi… Izbriše i umetne reklame… Ili samo nešto drugo, nekog drugog…

Iskreno neke od vas, se uvijek potrudim razumjeti, jer nikad nisam imala dugoročne planove niti prestižna očekivanja.

Zašto? Pa zato što bih popuštala životu i ljudima da budu to što jesu – do trenutka kada to ne narušava moj mir/dio. Imala sam okvirne planove za budućnost ali sam na koncu odlučivala po osjećaju i znanju mogućnosti. Dane sam počinjala rano ujutro, planove sam stvarala tada jer sutra ne postoji sve dok se ne dogodi. Tako je izgledao i moj početak ove godine.

Godini kojoj sam zahvalna što se dogodila.

Da se nije dogodila ne bih vidjela puno toga…

Da ju nisam živjela, da ju nisam gledala, da se nisam s njom suočila, da sam samo vegetirala, da sam samo stajala na mjestu i panično ispitivala što se događa – nesumnjivo izgubila bih imala puno toga…

Šibenik, Neno Belan… Nije ličilo na nešto fantastično isplanirano, nije uključivalo oproštajna pisma 2019-oj i isforsirane/iskompleksirane popise novogodišnjih odluka.

Na kraju sam ponovno potvrdila kako nam za živjeti nije potreban plan kojeg ćemo se držati i kako nam je sve što imam trenutno u rukama blagoslov, poruka koju ćemo možda tek mjesecima nakon shvatiti, zasigurno biti će to onda kada to budemo trebali…

Tu je možda moja poruka, kako su izvanredne okolnosti nešto u čemu možemo uspjeti samo ako je to naša želja i samo ako smo dovoljno hrabri.

Teški trenuci stvaraju velike vođe – rekao bi moj omiljeni R. Sharma.

Nije li savršeno?

Možda je to moj entuzijazam, možda je to moja priroda, možda je i ovo ona neka moja pjesma – pa ćete me pustiti da pjevam…

Ali… Po tome bismo mogli reći da je moja onda svaka… A nije…

To je samo egoizam i magla koju stvaramo kako bismo izbjegli situaciju.

Slično je kao i s ljudima koji gledaju pesimističnu sliku, jedan poseban film filozofije o čijem neću…

Ruku na srce nije se lako suočiti s istinom, sa sobom, sa zidom ili velikim izazovom, životom izvan zone komfora, životom punim hladnoće i samoće.

Što je sa gubicima?

Možda ta firma koja je propala nije bila za vas, možda nije izgubljeni ključ…

Možda novac koji ste potrošili je bio dobro uložen novac, ili nikad ne bi ni bio jer ste maheri loših ulaganja ili je to samo priča za „bilo pa prošlo“, možda će se vaša vrata tek otvoriti kada pogledate malo šire, možda je samo to potrebno…

U redu, moguće je da ste krivi u potpunosti za tu situaciju u koju ste se doveli no znate li što vam ona donosi, možete li vidjeti, možete li se malo odmaknuti pa pogledati?

Možda loš način na koji ste živjeli,  sada imate priliku ispraviti…

Možda i još jako puno možda.

Na koje možemo reći da ili ne. Sami najbolje to možemo ocijeniti…

Preispitujemo i nemamo hrabrosti za novi početak, za savršen život i za ono „ajmo dalje, pametnije“ a ne „ponovimo ovo sve“…

Zašto nas uvijek nešto p(r)ati… zašto je tako teško (ot)pustiti… Ono/one što nas smeta/ju, steže/u u grlu, stvara/ju nesanicu, zbunjenost, brigu i još puno toga…

Zašto svoj jedini život trošimo na čekanje nečega ili nekoga…

Zašto gubimo vrijeme tapkajući u mjestu i izgubljenom vremenu.

Dati ću jedan kratki popis pitanja s kojima možemo preispitati sami sebe;

Kada sam se posljednji put probudio/la zahvalan/zahvalna?

Vodim li ispunjen život, pun želje ili ima nešto što me steže?

Mogu li biti sam/a sa svojim mislima ili moram tražiti raznorazne razonode?

Svaka krivo uložena minuta života, svaka ne ispunjena sekunda znači samo jedno – „loše za mene“.

Zar i dalje biramo ne živjeti nego preživljavati…

Zar i dalje čekati diplomu, posao, obitelj, gotovu kuću, kraj kredita, još koju nulu na računu, ili nešto sasvim drugo?

Kako je rekao A. Einstein – Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne, svemir i ljudska glupost.

Što je po meni malo grubo i neobrušeno ipak u globalu potvrdno.

Daleko i duboko gledam svijet oko sebe i čudim se.

Zar stvarno jedini život tratimo na jednokratno, na ono što nas ne ispunjava i zašto?

Zar stvarno pristajemo na minimum svega?

Zar stvarno u svim udarcima vidimo samo zid i niti jednu perspektivu?

Zar stvarno je potrebno čekati (bolja vremena, bolje ljude, bolje godine, bolji status)?

Zar stvarno je uvijek kriv netko drugi, treći, deseti?

Zar je za sve kriva „korona“ i zar ćemo prestati živjeti, stvarati, raditi i planirati zbog iste?

Za kraj reći ću još samo jedno; želim nam da ne zalutamo i ako se to dogodi da se brzo vratimo. Sebi, svojemu, nemojmo lažno, prazno i isprazno birati nikada…

Zato što je neuspjeh izbor ali ne i mogućnost.

Sretno i hvala (što ste bili sa mnom do kraja).

Klara Soldo

 

(145)

Tagovi:


OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*