Siguran sam da ćeš daleko dogurati

Jučer…
Mi je stigla poruka.
Bila je to jedna od onih suptilnih, iz odlomka dobronamjernih, mjesto podsjetnika od strane jednog dragog prijatelja.
Zapravo stiglo je više poruka.

Pričao mi je na tren o površnosti ljudi, bacanju lajkova, ljudi koji se nemaju želje javiti, nazvati ili onako usput nas sjetiti se, blentavih naljepnica, glupih izjava i nokturno komentara…
Ovak’ ide jedan:
„Bravo!“

A to njegovo viđenje banalne situacije na mojem profilu me pozvalo na kratko razmišljanje i ponovno osvrtanje na svijet u kojem živim.

Leglo površnosti, plitkosti i kratkoročnosti.

I onda na tu scenu izađe netko kontrastan.
I napravi svojevrsni „bum“.
Jedan od tih „bum“ efekata ostvarujem i sama.
I da vam budem iskrena, to nije lagana zadaća.

U odrastanju su me pratile rečenice poput: „ona će postići puno“ ili „ona će dogurati daleko“.

Smatralo se da trebam više, drugačije, da mogu jače i da neke stvari, ljudi i mjesta nikako nisu za mene.
A ja sam naravno bila na svim mjestima, družila se sa svim ljudima i radila svakakve stvari samo da u svojem životopisu (za kojeg molim Boga svaki dan da ne moram napisati nikome) imam što više toga.

Predstavi se.
Rekao je poprilično oštar glas, a u meni zagrmjelo i zasjevalo.
Ne znam ja kako se to radi!?
Ja se čitav život vodim onom „ma ona je na svoju ruku“ ili „ma pusti nju, ta će i na trepavicama“.

Da bi došla do spoznaje da ne moram ništa ali da istovremeno mogu sve.
Osvojiti planine, vrhove, tribine i divljine.
Ili
Otuđiti se samo negdje gdje ima malo tišine.

Da, mogu se boriti i da, mogu odustati.
Na meni je odluka.
Isto tako je i na tebi – tvoja.
Isto kao što ja imam svoj put tako ga ima i svatko drugi.
Tko je autor, tko je kriv, tko ima konce, tko ima utjecaj ostavimo molim vas negdje drugdje i u ruke uzmimo odgovornost samo za svoj.
Nekoga negdje čeka njegova pozornica. Na „nekome“ je da se potrudi.

Uklopiti se u masi istih, onih jednolično bezličnih, površnih i kratkotrajnih za mene nikad ni nije ulazilo u obzir…

A mi i dalje živimo u društvu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Ukratko živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj. Lijepo je to zaključio Eduardo Galeano za vrijeme svojeg boravka.

I baš to „preziranje“ sve više i više, sve dalje i dalje očituje mi se sve više pred očima.

U ljudskim očima sve češće nailazim na strah, jal, neugodu i štit.

Ironični podsmijeh u stilu „budemo vidjeli“ jer ambalaža je sve (bitno je da si „limenku/papir ili već“ kao dokaz donio – kako si i jesi li sadržaj iskoristio, nebitno je).

Pa tek svi oni komentari iza leđa i u lice, ružni pogledi i govorkanja zbog sve prašine koju si digao jer si se usudio izaći i reći, izboriti ili sanjati, promijeniti ili očitovati.

Prije nekih devet mjeseci, jednu večer dolazim ja na terasu meni dragog kafića i sjedam za stol. U ruke vadim svoj iPad i tipkam nešto po njemu, a kako mi je glava iznad njega primjećujem neprirodan položaj djevojke za stolom do mene, pogledam u nju, a ona meni neprirodnim položajem i krajičkom desnog oka prema podu i meni? – pogleda. Moja reakcija je bila „ajdedobro“.

Čemu takav pogled, čemu takvo odmjeravanje, čemu sve? Nelagodno je to probaviti.

Nedavno sam čula kompliment ali pošto je bilo bez dlake na jeziku lakše sam probavila.
„Imaš predivnu haljinu, predobru punđu, tak’ si pametna, vrijedna i lijepa, ajme osjećam se tako užasno pokraj tebe“

Da čitav život nisam ego gurala uza zid, ovakve stvari bi mi mogle biti hrana i ja bih onda bila puno lakše probavljiva, puno lakše bi me se moglo smjestiti – ovako, džaba svaki trn u oku i sol na rep koja je bačena, džaba svi komentari i pogledi krajičkom oka, sjaj mi se ne gasi…

Bez skrivenih namjera mogu uputiti kvalitetan komentar, mogu se družiti s djetetom, psom, mačkom, visokoobrazovanim, neobrazovanim, onim s prljavim i čistim obrazom, mogu gledati i u gusku, ovcu, pacijenta ili već…

I bez da nekoga zgazim mogu uspjeti.
I gdje god pođem biti.

Kad otvorim ormar,
spremim se za cca 20 minuta,
izaberem neku haljinu da sredim vanjsko i u svakoj izgledam sjajno,
zato što sam se za ono unutrašnje teško borila cca 20 godina,
zato izgledam sjajno,
ne zato što haljina košta toliko i toliko, ne zato što je lijepa, ne zato što sam mlada, ne zato što se potrefilo da mi dobro stoji.
To su sve trivijalne tržišne vrijednosti i na istom se mijenjaju iz trenutka u tren.
Izgledam sjajno jer sam to JA, a ne netko drugi.
I BAŠ SVATKO od nas, je sjajan na svoj način ali samo – kad je svoj način.
Zadovoljstvo mi je ako ću te načine pomagati pronalaziti kroz svoju profesiju i svoj životni put u drugim ljudima.

A put kojim kročim i onaj kojim sam do tu došla neka promatraču izgleda kako hoće.
Za taj put i uspjeh „preko noći“ samo ja znam koliko je krivih puteva i noći bez sna bilo potrebno.
Baš kao i za pisanje ovog teksta…
Svaki korak je uspjeh, zato vas potičem na korak uz karakter čovjeka.
Uspjeti se može uvijek.

U nekom drugom svijetu možda ćemo se više međusobno voljeti, cijeniti i poštovati, iskakati iz okvira i u tuđe okvire al’ onako neiskreno bez želje da nekome podmetnemo nogu ili zadovoljimo ono svoje.

Do tada…
Živimo za sebe ne za druge i pratimo svoje nikad tuđe,
pa makar se i potpisivalo k’o najluđe.

Klara Soldo

(337)