Daa nam živi, živi raad…
Podignimo uvis čela, mi junaci rada svog… refren je u naslovu. Prvomajska je to pjesma koja slavi rad. Ove godine u zagrebačkom Maksimiru nije bilo sindikalne povorke, već povorke sjećanja na rad i piknik uz štrukle i grah. Zacrvenio se tu i tamo neki karanfil u ruci posjetitelja koji su rano došli jer ih poslije više nema. Ja sam Miroslava tradicionalno poslala s kanticom u ruksaku da nam kući donese svakom po porciju graha. Stigao je kući za sat i pol pa smo u kućnoj atmosferi, jedući gradski a ne sindikalni grah, gledali u informativnim emisijama kako sindikalni predstavnici u Tvornici kulture održavaju prigodno obilježavanje praznika rada. Mi smo kobajagi u kapitalizmu, a rad nam je zadnja rupa na svirali. Čak štoviše, onaj koji radi smatra se budalom. Fizički rad se podcjenjuje kao manje vrijedan I često potplaćen. Rad u kapitalizmu značajniji je po svojoj biti u njemu nego li u socijalizmu. Samo iz jednog razloga, a to je tržišna kompetitivnost i postizanje maksimalne zarade. Ona kao takva troši ljude i prirodu u smislu maksimalnog iskorištavanja resursa. Socijalizam ima socijalnu komponentu-zadovoljenje materijalnih potreba društva i pojedinca. U socijalizmu zakonom je bilo zabranjeno bezrazložno bogaćenje i bogaćenje na račun tuđeg rada. Pjesma u naslovu trebala bi biti još aktualnija nego li je bila u crnom socijalizmu. Jedan sindikalni povjerenik iz doba socijalizma rekao mi je da direktor i uprava poduzeća morala su se o mnogim pitanjima proizašlim iz rada, obavezno konzultirati sa sindikatom. Pitanje je u kakvom smo mi to gospodarskom konceptu koji je sav iskrivljen, socijalizami i njegova gospodarska ostavština je raščerupana k’o prćija, a radna kultura je u rasulu. Zaposlenici u realnom sektoru koji je u vlasništvu privatnika ne mogu niti sanjati o sindikalnom aktivizmu. Posijano je zlo sjeme prekonoćne zarade i bogaćenja. I još gore, preko noći je moguće postati i pametan. Tko je vidio raditi ako se može otimati bez odgovornosti, smišljati lake i brze načine zarade. Lako je biti bogat ako potplaćuješ radnika.
Tako na nekoj feštici sretoh ja jednog znanca koji je lako i brzo zarađivao hvaleći lik i djelo svoga voljenog vođe. Vođa je umro, pa je znanac ostao bez lakih prihoda i krenuo u posao s domom za stare i nemoćne. Požalio se da teško nalazi radnu snagu i da smatra da je i u njegovom domu smještaj za stare i nemoćne preskup. Kaže da je on među jeftinijima, a iznos mjesečnog smještaja kod njega je 900 eura. Sam se pita tko si to može uopće priuštiti. Ispod svakog dostojanstva i socijalnog minimuma je da radni čovjek za vrijeme radnog staža u Hrvatskoj ne može zaraditi penziju s kojom se može pokriti u staračkoj nemoći, obzirom na prosječni iznos mirovine na državnoj razini. Ne može jednom godišnje na plaćeni godišnji odmor na more da ogrije kosti na morskom suncu i istjera umor stečen radom, plivajući u moru. Toplice su jednako skupe.
Obzirom da smo devedestet odglasali, na kakti prvim demokratskim izborima za uvođenje kapitalizma, demokracije, privatnog vlasništva i vladavine prava, pitam se što je od toga uspostavljeno i kakvo je u kvalitativnom pogledu. Zna se iz doba omraženog socijalizma da se radni dan treba sastojati od tri: osmice, spavanje rad i slobodno vrijeme za sebe I obitelj. Plaća je trebala omogućiti također određeni standard života. Nije da propagiram i favoriziram bilo koji sustav, ali nove političke garniture uspješno se održavaju na vlasti blateći bivši sustav, ne bi li sami ispali bolji. To je moguće u svakom sustavu i svakoj državi – veći je broj glupih osoba i njih treba dobiti da glasuju i preglasaju manjinu koja misli i kritizira. Nakon toga slijedi ona užasna: kakav narod, takva vlast. Tako si osiguravaju legitimitet. Budali ionako ne možeš objasniti da je budala.
Cvijeta Grijak
(109)