Cvijeta Grijak: Kad se udruže glad i hladnoća
Unatoč euforiji zbog fantastičnih rezultata Hrvatske nogometne reperezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kataru, ja se nisam dala „zavesti“ istom. Razmišljam o svim onim građanima Ukrajine koji su ostali bez struje, vode, plina normalnog života, gdje i kako spavaju? Zima je tek počela, a raketiranje od strane Rusije ne jenjava. Ja bih to nazvala krvavo iživljavanje, a ne raketiranje. Sve se nadam hoće li stati rat koji su pokrenuli Rusi. Pitam se kako i gdje spavaju oni kojima su srušeni jedini domovi koje su imali? Pitam se kako spavaju vojnici koji imaju dužnost braniti svoju zemlju od agresije. Pitam se i kako i gdje spavaju svi oni s ruske strane koji nisu svojom voljom oni koji pritišću prekidače za aktiviranje projektila na ukrajinske građane i njihovu imovinu? I njima je više nego potreban odmor. Imaju li ukrajinski borci gdje spavati od silne buke koju proizvodi rat? Kako ljudi stjerani sa mirnih životnih putanja improviziraju uvjete za život u ledeno doba godine? Milijuni ljudi su bez komunalne infrastrukture. Ne odlaze na posao već razgrću ruševine i traže preživjele i pokapaju mrtve. Nama u Hrvatskoj nije problem zamisliti kako je to kada masovne pogibije postanu svakodnevica. Nema opravdanja za luđaštvo zvano rat. Ukrajina je bogata hranom. Nadam se da imaju građani što jesti. Nadam se da se nije sa smrću, uništavanjem imovine i hladnoćom sjedinila još i glad.
Nogometno ludilo preglasalo je još jednu važnu temu. Ovih dana još jedan članak u novinama nije mi dao spavati. Riječ je o podatku kako ima djece osnovnoškolske i srednjoškolske koja gladuju. Gladna odlaze od kuće, a ima slučajeva da se i onesvjeste od slabosti i da traže u školskoj kuhinji komadić kruha. Ima nas još koji pamtimo neka vremena kada je u Slavoniji na tavanima u ovo doba godine bilo mesa „kao drva“, oranice poorane, dvorišta puna kokica, ostave pune svakojakog voća i povrća u teglicama i kace pune kiselog zelja. Uz ove sve gadgete i tehnologiju današnjeg doba činjenica da ima gladne djece u školi je preužasna. Negdje se debelo izgubio stup iz temelja ili chip iz sustava. Zar je trebalo čak osam godina da sva osnovnoškolska djeca dobiju obrok u školi? Načula sam komentare kako je netko imao za užinu u školi samo po šnitu kruha, trokutić Zdenka sira i šalicu čaja. Bolje išta, nego ništa. Zar je toliko trebalo čekati? Djeluje mi to kao nekakva milostinja. Mislim da bi bilo najbolje da roditelji siromašne djece i svi drugi rade, i da mogu zaraditi plaću s kojom se pristojno živi. Plaća o kojoj pričam i koju zamišljam je ona od koje, kada se namire troškovi stanovanja, hrane, prijevoza, odjeće, ostane da se dvaput godišnje može otići na godišnji odmor i da ostaje za odlaske u kazalište, kino i koncerte. Treba živjeti, a ne preživljavati. Djeca uče ono što vide.
Cvijeta Grijak
(120)