Nemalo me obradovala poruka na mailu ove jeseni od ravnateljice Gradske knjižnice i čitaonice Slatina, gđe. Sanje Pajnić. Poručila je da upravo na radnom stolu ima moju zbirku priča, “Vrlo mrtva riba” koja je friško objavljena ove godine. Pitala me, bih li gostovala u Slatini u Knjižnici i da u Mjesecu hrvatske knjige predstavimo zbirku slatinskim čitateljima. Moj odgovor bio je, naravno, veliko DA. Izabrale smo datum, 31.10.2024. godine, u 18:00 sati.
Došla sam pred knjižnicu u 17:45 sati. Već je pao mrak. Kročila sam u lijepo uređenu i osvijetljenu u mraku, Knjižnicu, u kojoj je nekad davno, kad sam bila mala, mala, bio mliječni restoran, a poslije diskoteka. Sada je to lijepa i funkcionalna knjižnica, kao da je iz Zagreba ili iz nekog drugog velikog grada.
Pozdravila sam se s osobljem i upoznala simpatičnu ravnateljicu Knjižnice koja je ujedno bila moderatorica književne večeri. Postavljala je lijepa pitanja i nadam se da nisam “udavila” drage ljude svojim odgovorima. Učinili su mi čast što su došli na promociju.
Kako povremeno pišem za Portal “slatina.net”, čitam objave i primjećujem da u Slatini ima sve više kulturnih i drugih događanja i da je Slatina “probuđena” iz mrtvila koje je nastalo nakon Domovinskog rata i nakon propasti privrede. Slatina koju pamtim je ona prije rata kada su jutrom rijeke biciklista, pješaka i onih u automobilima odlazili sneni na posao. Bila je to Slatina u kojoj narod nije radio za “kikiriki”. Slatina se širila, a narod je gradio sve ljepše i funkcionalnije kuće s lijepim vrtovima i voćnjacima. Grad je bio pun mladih. Noću smo se skitali od mjesta do mjesta i svatko je imao “za cugu”. Odlazili smo u sela okolo Slatine na zabave i kirvaje. Nije bilo imovinske razlike između nas u Slatini i između djece i mladih sa sela. Oni su imali jednake šanse za školovanje, jer su njihovi roditelji imali više koristi od rada u poljoprivredi i stočarstvu u to vrijeme. Nerijetko je barem jedan član obitelji sa sela bio zaposlen u nekoj od firmi u Slatini ili okolici.
Sjećam se kad smo nedjeljom popodne zagrebački i osječki studenti čekali vlak na stanici. Željeznička stanica je vrvjela od nas studentarije. U Slatini smo napola napunili vlak iz Osijeka koliko nas je putovalo u Zagreb. Nešto manja grupa putovala je u Osijek. Svi smo nosili torbe pune čiste ispeglane robe, kobasica, slanine, pohanaca od nedjeljnog ručka, koja flaša rakije, i naravno, knjige i skripte.
Obrazovanje koje smo dobili u slatinskim osnovnim školama i srednjoj (Školi učenika u privredi, zatim, prije Gimnaziji i Ekonomskoj, poslije Šuvarici) bilo nam je dostatno da se bez problema upisujemo po svim fakultetima u Zagrebu, Osijeku i dalje, npr. u Rijeci ili još rjeđe u Zadru, Splitu.
Nekako se osjeća pozitivno ozračje u Slatini. Možda ga ja uočavam zato što rijetko dolazim. Mislim da se dobre stvari događaju.
Nadam se da će se Slatina ponovno gospodarski podići i uza sve ljude dobre volje i da će biti sjajnija nego li je ikada bila. Topao, privlačan, miran i gostoljubiv slavonski, mali grad.
Cvijeta Grijak
(66)