Na spomendan arhiepiskopa Arsenija Sremca (+1266), drugog poglavara Srpske pravoslavne crkve, 10. studenog proslavljena je 230. godina Srpske pravoslavne Bogoslovije u Sremskim Karlovcima čiji je on patron. To najstarija prosvjetna ustanova srpskog naroda, osnovana 1794. u koja je bila i ostala tvrđava vjere, duhovnosti i hram mudrosti koji je obrazovao mnoge velikane duha i uma, koji su ostavili neizbrisiv trag u srpskoj Crkvi i društvu.
Na Svetoj Arhijerejsku Liturgiji i osvećenju slavskih darova bili su nazočni i vjernici više parohija iz Slavonije od Virovitice, Žlebina, Gačišta, Voćina, Slatine, Kučanaca predvođeni protojerejem slatinskim Draganom Gaćešom, 2. arhijerejskim namjesnikom u Pakračko-slavonskoj eparhiji.
U sabornoj crkvi sv. Nikole okupili su klerici, sadašnji i bivši bogoslovi, profesori, politički uzvanici i narod, a liturgiju su predvodili sremski mitropolit Vasilije i novosadski episkop i vikar patrijarha srpskog Ilarion. Nakon 2,5 satne službe Božje 50-tak slavonskih vjernika posluženi su obilnim ručkom u podrumu Bogoslovije, a nakon toga prota Gačeša nas je kratko upoznao sa ustanovom u kojoj je od 2001. do 2005. završio srednju bogoslovsku školu.
Prota Dragan veoma je omiljen među pravoslavnim vjernicima, ne samo parohija (9) kojima on upravlja, već i od susjednih kolega, jer je pristupačan, spontan, nasmijan i spreman svakoga blagonaklono saslušati i vrednovati. Rođen 1984. u punoj je životnoj snazi i predan za obnovu svojih zapuštenih crkva i parohijskih dvorova, a slatinski hram sv. Petra i Pavla temeljito je obnovio novim ikonama, podnim grijanjem i crkvenim inventarom. Svake godine organizira nekoliko vjerskih putovanja do sv. Vasilija u Ostrogu kraj Nikšića, starim kosovskim i hercegovačkim manastirima i dr.
Do groba Branka Radičevića (Sl. Brod 1824. – Beč, 1953.), jednog od najznačajnijeg pjesnika srpskog romantizma, koji je među prvima pisao na narodnom jeziku nije lako doći.
Umro je mlad o TBC-a, a po njegovoj želji sahranjen je na lokaciji Stražilovo, visoko na jednom od visova Nacionalnog parka Fruška Gora (kao da je svoje buduće štovatelje i znatiželjnike htio da napornim usponom „prisili“ na zdrav život).
Posjetili smo i vinariju Bajilo u središtu Sr. Karlovaca s podrumom iz 1864. koja proizvodi 65% vina od autohtonih sorti grožđa (sila, probus i dr.) kreiranih na Institutu za vinogradarstvo i voćarstvo u Sr. Karlovcima. Oni su među inima i proizvođači čuvenog bermeta (aromatiziranog vina od biranih sorti grožđa, pelina, ljekovitih trava i južnog voća) kojeg je većina rado kupila.
Završavamo izabranim stihovima Brankove najpoznatije podugačke elegije Đački rastanak.
Vladimir Jelenčić
Đački rastanak
Oj, Karlovci, mesto moje drago!
K’o detence došao sam amo;
Igra beše jedino mi blago;
Slatko zvah ja med i smokvu samo.
Dete malo – goluždravo tiče –
Dođe tiče, pa se tu naviče;
Ovde, ovde, gde krioce malo
Prvi put se sretno ogledalo;
Iz početka, od grane do grane,
Od drveta jednog do drugoga,
Dok je smelo setiti se strane,
Setiti se neba visokoga,
Dok je moglo krila svoja laka
Nebu dići tamo pod oblaka!
Pod nebo se dig’o ptić i sada;
Al’ veseo nije k’o nekada!
Gleda dole, reku, vrelo, luga,
Drva, žbune, gore i vrleti,
Pa mu s’ čine do toliko druga,
Do toliko uspomena sveti’,
S kima dane prelepo probavi,
Pa ih sada mora da ostavi.
Teško mu se, teško rastaviti;
Ali šta će, kada mora biti!
Za njih srce njemu mlado tuče,
Ali nešto na daleko vuče…
Vinogradi, zbogom umiljati,
Zbogom grožđe, – neću te ja brati!
Ao, berbo, tebe žalim kletu!
Ta šta lepše od tebe na svetu?
Ko tebeka nikad ne video,
Šta je jošte sirotan video?
Ao, braćo, amo u to doba,
Dođi, vidi, čuj, pa hajd’ u groba!
Zora zori, sve poustajalo,
Pa s’ uz brdo veselo nagnalo;
Svirac svira, puške popucuju,
Mome poju, momci podvikuju –
Jošte malo – eto vinograda.
Gledaj sada ubavoga rada:
Beri, nosi, čas dole čas gore;
Momci klikću, a pesme se ore:
“Živo, živo!” jedan drugog kori;
Živo s’ radi, al’ niko s’ne mori.
Gledni samo, posle uje svake,
Gledni, brate, one noge lake!
Ta tek što se svirac čuje
Već u kolu s’ podskakuje.
Kolo, kolo, svirac svira,
Noga zemlju ne dodira;
“Sitno, brate, ijujuju!”
Momci čili podvikuju;
“Svirac svira,
ne da mira,
A još više devojčice,
Njine oči i nožice!
Dede, brate, ijujuj,
De, poskoči, ne luduj!
Ko bi jako momak bio,
Pa se ne bi pomamio!
Ao, sele bosonoga,
Zla ti maja do zla Boga –
Ne dala ti čarapica,
Ni laganih papučica,
Da učiniš klepa klapa –
Za tobome, dušo, skapa’!
Oho, sele vita stasa,
Drž’ se braći oko pasa!
Kolovođa kolo vija,
Kolo leti, znoj probija –
Al’ u tvoji’ nedri tude
Okle snega do dve grude?
Čudo, sele, divno čudo,
Ala bih se mlađan grud’o!”…
Kolo, kolo, naša dika,
Puška puca, cika, cika,
Pa sve tako, pucaj, beri,
Pevaj, igraj, do večeri.
A kad sunce veće seda,
Besna momčad još se ne da;
Ide kući, podvikuje,
Puni puške, popucuje,
Svirac svira, moma poje:
“Kolovođo, zlato moje!”…
Pa u krčmu, te do zore,
Kolo igra, pesme s’ ore;
A u zoru s’ zajuhuče,
Udri opet ka’ i juče.
Zbogom pesme, zbogom kolo,
Zbogom momci naokolo,
Zbogom kito moma mladi’,
Zbogom grozde, zbogom vinogradi!
Sunce jarko zašlo već odavna;
Ot’š’o danak, došla nojca tavna.
Mome platno davno pokupile,
Pa s’ odavde mene izgubile.
Sve mi milo nojca rasplašila;
Što ne mogla, u tamu zavila…
Al’ opet čini se meneka
Kao bela da zorica zori:
Tice poju, gore stoji jeka,
A kraj mene potočić žubori.
Ja se šetam, družina sa mnome.
Mi idemo Stražilovu tome.
Pod nogama ona rosna trava,
A sa strane brda mirisava,
A ovde se potok pošalio,
Pa nam puta mladim preprečio;
Preko njega skačemo lagani,
I evo nas na drugojzi strani.
A odavde sve još ubavije –
Kako samo dolina se vije!
Kako gora podigla se gusta!
A po gori sva ta lipa pusta!
Lipa cveta, cvetići mirišu,
A uz miris vetrići uzdišu;
A uz vetrić kosi poklikuju;
Uz kosove braća podvikuju:
“Ao, danče , ala si mi beo!
Još bih dugo gledati te hteo!
Al’ kad mi se veče smrći mora,
Nek’ se smrkne izmeđ’ ovih gora!
Tu nek mi se hladna kopa raka,
Tu će meni zemlja biti laka”…
Zbogom ostaj, krasno Stražilovo!
Mlogi te je u zvezdice kov’o;
Mlogi reče: Ao rajska sliko!” –
Al’ ko ja te rad ne im’o niko!
Tambur, tambur, sitna tamburice –
Udri, pobro, u sićane žice!
Danas ima, a sutra nas nema,
Hajd’ u kolo, ko će tu da drema…
Kolo, kolo,
Naokolo,
Vilovito,
Plahovito,
Napleteno,
Navezeno,
Okićeno,
Začinjeno –
Brže, braćo, amo, amo,
Da se skupa poigramo!
Srbijanče, ognju zivi,
Ko se tebi još ne divi!
Hrvaćane, ne od lane,
Od uvek si ti bez mane!
Oj Bosanče, stara slavo,
Tvrdo srce, tvrda glavo,
Tvrd si kao kremen kamen
Gde stanuje živi plamen!
Ao, Ero, tvrda vero,
Ko je tebe jošte ter’o?
Ti si ka’no hitra munja,
što nikada ne pokunja.
Ao, Sremče, gujo ljuta,
Svaki junak po sto puta!
Crnogorče, care mali,
Ko te ovde još ne hvali?
Mačem biješ, mačem sečeš,
Mačem sebi blago tečeš:
Blago – Turska glava suva,
Kroz nju vetar gorski duva!
Oj sokole Dalmatinče,
Divna mora divni sinče!
Oj ti krasni Dubrovčane,
Naš i danas beli dane,
Ta se pesma iz starine,
Puna slave i miline!
Oj Slavonče tanani!
Banaćane lagani!
Oj Bačvani zdravo, zdravo,
Ko j’u pesmi veći đavo!
I vi drugi duž Dunava,
I vi drugi gde je Drava,
I vi drugi, tamo, amo,
Amo da se poigramo!
Hvatite se kola toga,
Od višnjega je ono Boga!
(312)