Cvijeta Grijak: Djeca i mladi
Ne mogu se ne osvrnuti na početku mog današnjeg pisanja na nemio događaj iz beogradske osnovne škole kada je dijete pobilo svoje kolege i školskog portira. Na spomen i sjećanje ove okrutnosti stisne se nešto u mojoj utrobi.
Vikend sam započela u tradicijskom ozračju na Manifestaciji „Liepe moje Čučerje zelene“ , točnije, u petak u 18 sati, malo iza posla. Za one koji ne znaju Čučerje je naselje (nekad selo) sjeveroistočno u odnosu na Zagreb, u podsljemenskoj zoni. U njemu djeluje već 127 godina Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo „Bosiljak“ čiji članovi održavaju tradicijsku kulturu svojega Čučerja (svako selo ima drugačije nošnje i plesove, pjesme i ponešto različite običaje). Program Manifestacije koju organizira „Bosiljak“ započeo je nastupima dječjih folklornih skupina gostiju i domaćina. U svježem brdskom ozračju (iz iskustva u Čučerje i ljeti dolazim s jednim komadom odjeće više) sa pozornice i iz zvučnika pred skoro svim popunjenim mjestima u ogromnom šatoru pronosio se lijep zvuk tamburica, bisernica, bračeva i berdi, i nježni glasovi mladih koji su pjevali i plesali, odjeveni u izvorne narodne nošnje svoga dijela Zagreba i zagrebačke okolice. Bilo je i „vanjskih“ gostiju, iz Svete Nedelje i Kutine. Program je trajao sat i pol. Djeca i mladi pokazali su publici što su naučili u protekloj i u ovoj godini. Nagradili smo ih pljeskom i ozarenim licima.
Nekoliko puta bila sam na gostovanjima nekolicine folklornih društava u Hrvatskoj i izvan nje. Na putovanja išli su mladi i odrasli. Ta putovanja redom su bila prožeta zajedništvom, veseljem, suradnjom, disciplinom kada je to potrebno i opuštanjem kada je to moguće u trenucima druženja s domaćinima, prije i poslije folklornih programa. Predstavljali smo svoju Domovinu (i meni su rezervirali narodnu nošnju) i svoju zavičajnu tradicijsku kulturu, odjeveni u sve one lijepe navezene plisirane suknje, bluze, fertune, poculice, belinu, škrlake, cabajke, zobunce, reklice, kožulce i kraluše, čižme i opanke.
Sa tih putovanja svatko je imao za ponijeti ono najbolje što čovjek može pronaći u samom sebi, a to je da otkrije potrebu da bude kreativan i da osjeti zov kulture. Jednom kao se osjeti ljepota sudjelovanja u kreiranju kulturnih sadržaja zauvijek se biva „inficiran“ istom. Najmanje što se postaje je pojedinac kao redovita publika do konca života koja prati kulturne programe.
Vikend završavam s nastupom Folklornog dječjeg ansambla Sesvetska sela u Dvorani narodnog sveučilišta Sesvete, večeras, s početkom u 18 sati. Ansambl čini osamdesetak radosne male djece, od vrtićke dobi do konca osnovne škole. Nasmijani i sretni zbog bavljenja tradicijskom kulturom, plesom i pjesmom primjerenom svojoj dobi plesali su i pjevali, izvodili programe iz raznih dijelova Hrvatske. Učinili su to sa zadovoljstvom i na ponos roditelja, braće sestara i baka i djedova u publici. Bila je to lijepa večer s koje smo išli našim domovima zadovoljni.
Oni o kojima pišem su amateri, u prijevodu sa francuskog, zaljubljenici u ono čime se bave, a to je folklorni amaterizam. Zbog njih je svijet ljepše mjesto.
Cvijeta Grijak
(14)