Crtica

Na kraju svakog dana povučem crticu na papiru, na stranicama jedne od mnogih bilježnica. Koliko crtica – toliko dana života. Danas sam prikupila petnaest tisuća tristo trideset šestu crticu. Sad ćete se nasmijati i reći – Da, baš od dana rođenja povlači crte! – Ali!…

To sam dobila u naslijeđe od svog djeda. Naime, moja obiteljska kuća, točnije tavan, skrivao je i štitio pet punih drvenih škrinja koje su sadržavale podatke o crticama koje je on urezivao. No… to ipak nisu bili podatci. Bile su crtice. Ravne, grafitne oznake dana života u retcima bilježnica.

Rođen u Hrvacu u mnogobrojnoj obitelji, odlučio je sa samo trinaest godina potražiti sreću u rodnoj i plodnoj Slavoniji o kojoj je slušao od školskog učitelja koji je stigao u njegov kraj podučavati djecu, a on mu je bio pomoćnik u kući, neki bi rekli – sluga. Rekao mu je da zapisuje sve što mu se događa, tako će i u starosti ponovno moći proživjeti čitajući svaki bitan djelić života. Nije znao da je djed bio nepismen. Dječak mu se nasmiješio i kimnuo glavom odobravajući ideju. Tog dana odlučio je samo stavljati crtice kao oznake minulih dana u bilježnicu koju je tada dobio i čuvao je kao najveću dragocjenost u životu. Učitelj ga je znao pitati što je upisao kojeg dana, a moj djed bi mu ispričao sve o nekom pojedinom danu do najsitnijeg detalja. Nikad nije priznao učitelju da ne zna pisati, da ne zna čitati. Uvijek je nosio malu bilježnicu sa sobom i odlučio je staviti crticu na kraju svakog dana… Svaki put kada bi ucrtao crticu na potrošan papir teško bi uzdahnuo… kao da mu je posljednji put… uzdahnuo bi jer je još jedan dan bio za njim, jedan dan je bliže vječnosti, a opet… veselio se novom danu koji je pred njim, kojeg je trebalo preživjeti. Doživio je svakakve događaje putem do Slavonije, a na životu ga je držala misao da mora, ali mora ugledati ono Sunce i sutra, zorom ranom oplakanom oblacima… Nisu bila bitna ta događanja, bar ne meni kao djetetu, bilo je bitno koliko je crtica upisao i uvijek sam ih nanovo prebrojavala i čudila se koliko ih ima. Zaista sam mislila da je broj bitan, a ne događanja. Smijala sam se svakoj jer je svaka bila nekako posebna – drugačija, nakrivljenija, deblja, tanja…

Promatrao je svoje odrastanje. Svaka ta crtica bila je posebna na svoj način. Jedna je bila malo nakrivljena jer se baš opekao na zrele koprive dok je otvarao bilježnicu, druga je bila malo razmrljana suzama koje je prolio kada je čuo da mu je umrla majka,a nije mogao do nje, treća je bila isprekidana jer se smijao šalama kravara koji su prolazili pored hrasta ispod kojega je ležao, a jedna od njih – tamna i debela, bila je uspravna poput vojnika kojeg je ugledao na straži pored nabujale Drave, a s kojim se sprijateljio… Ne biste vjerovali, ali pričao mi je o događanjiima nekog određenog dana kada bi ugledao neku crticu u bilježnici – trenutke kolebanja, odluka, snova, gubitaka, strahova…Svaki put bih pogodila prstom neku crticu i zatražila objašnjenje i dokaze o tome što je bilo baš toga dana, jednostavno mu nisam vjerovala da može to što kaže – pamtiti svaku najmanju sitnicu vlastita života. Nikad nisam čula istu priču, nikad nisam pogodila istu crticu. Međutim, nešto je bilo uvijek isto – iskre u njegovim očima dok se prisjećao minulih dana. Izraz lica se ipak mijenjao… Od presretnog, izbrazdanog borama, do tamnih, upalih očiju koje su skrivale suze…

Ponukao me da učinim isto, jer je na dan mog rođenja kupio novu bilježnicu i počeo tkati crtice u nju… Znao je svaku posebno, za svaki dan mi je ispričao priču, a ja sam pamtila i pamtila… I zapamtila. Od dana rođenja poznajem svaki dan, svaku zoru – proplakanu, uspavanu ili probdjevenu… Imala sam dvije tisuće devetsto dvadeset dana kad je on umro… Zaklopila sam njegove bilježnice i zapečatila ih da njegovi dani, njegove crtice ostanu sačuvane… Proživio je život pišući, a da ni sam toga nije bio svjestan. Kad je ponestalo riječi među nama, našla se misao koju je prenio na mene – pamtim njegov život, njegove priče. Njegov život ipak ne mjerim crticama, brojem uzdisaja koje smo napravili, već trenutcima koji su nama oduzeli dah – meni, dok sam ga slušala i njemu dok je opet proživljavao vlastiti život. Prošlost i sadašnjost su ležale pred njim na stranicama bijelog papira, a njegova budućnost u liku malene djevojčice njemu na krilu. Ipak… bitna su događanja, a ne crtice koje je on upisao. Bitan je život.

(41)