Naslovna Blog Arhiva tekstova Boja njenog osmijeha..

Boja njenog osmijeha..

98
0

„Zagrli me..“ – molila je više očima nego riječima. Privukao sam se bliže njoj i njenom drhtavom tijelu. Rukama sam je čvrsto privio uz sebe ponavljajući blesavom srcu da je to samo prijateljstvo. Ponavljajući blesavom, ludom srcu da ona nije djevojka zbog čijeg bi zagrljaja trebalo raditi takvu pomutnju pod prsima.

Usne su joj zatitrale i samo je bilo pitanje vremena kada će se osmjehnuti i time još više istaknuti vrele, rumene obraze.

„To sam zbilja ja učinila? Da ti srce tako kuca..“ – pitala je privlačeći me sve više k sebi.

Sve je znala. Znala je što mislim o njoj, što osjećam i zašto srce ne želi usporiti. Ipak, željela je čuti kako ja to govorim te u mojim riječima pronaći izliku za sve što je radila.

Usnama je nestašno zapinjala za moj vrat, za moje obraze. Osjećao sam njene ruke na svom trbuhu, prsima, leđima, osjećao sam kako joj tijelo gori dok se privijala uz mene kao da je moja.

„Nisi to ti učinila. To je samo dokaz da sam živ.“

Nekoliko je puta zatreptala, odmaknula ruke pokušavajući odglumiti mješavinu gađenja i uvrijeđenosti, a zatim samouvjereno izgovorila: „Želiš li da se maknem?“.

Usne su željele reći suprotno, ruke su je željele privući čvršće, kroz cijelo moje biće prolazio je val požude koji je želio sve osim da ode. Ali nije bila moja. Nisam ni ja bio njen..

„Možda je bolje tako.“ – više sam izrekao kao pitanje, nego kao molbu.
„Možda.“ – naglasila je nesigurnost izgovarajući to.

Oduvijek smo se slijepo držali različitih pravila živeći tako ispravan život. Ja nisam bio njen, a i ona je nekom drugom pripadala. Da sam je tada poljubio, oboje bi izdali sebe. Sebe i svijet u kojem smo živjeli.

Lice joj je bilo daleko od onoga kakvo sam poznavao. Pričao sam joj, poljubio je u obraz brzo se odmaknuvši na dozvoljenu udaljenost.

No, bilo je dovoljno. Vratilo se lice kakvo sam pamtio, prepoznatljivo za nju. Veliki, široki, najveseliji osmijeh na malenom, lijepom licu.

Udaljavajući se, shvatio sam ono što su svi već znali, što je ona znala.. Mnoge su imale štošta lijepo, divne oči, ugodan glas, presladak nosić. Mnoge su bile ljepotice, duhovite, pametne i zanimljive. Ali, način na koji se ona smijala..

Da je bila moja, cijeli bih svijet obojio u taj osmijeh..

J. Kastaneti

(98)