Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili
Sve ide kraju. Ide polako. Odlazi u povijest koju nitko neće učiti u školi. Povijest jednog malog života. Mnogima nevažnom. Ali mog. Samo mog. Sjedim sam u stanu na brdu, dok vani steže prvi mraz. Love se staklaste smrzotine po oklopu mog lošeg francuskog auta. Ja to gledam. I pojačam Floyde. „Wish you were here“. Sad je već Knopfler s „Brothers in arms“. Ta reska gitara propara ustajali zrak i miris neuspjelog bolonjez umaka od ručka. I kao da tog trenutka neka velika ruka pokrene projektor u mojoj staroj glavi. Vrti negdje iza, a sliku baca pred oči.
Ponekad mislim kao da je sve lijepo prošlo. Sve čega se treba sjećati. Prolazi, ne vraća se nikada više.
Nikad se više neće vratiti školski dani, prve zadaće, veliki snjegovi Dubrave, odlasci u dućan na sanjkama, nikad se neće vratiti pravilo da doma s igrališta moram biti kad se upale svjetla na starim drvenim banderama. Mark svira i prebire mi po foto albumu u glavi, otvara fajlove koje samo ta gitara može. Letim kao Petar Pan, kao mali dječak stišćem nos uz prozor i s nadom gledam u lampu na uglu. Da provjerim pada li još. Da znam hoće li naše brežuljke zatrpati. Da znam hoće li na putu prema Cerskoj i projekciji „Vuka samotnjaka“ škripati pod nogama.
„Hoće, škripat će, mali moj“, mama mi šapće, nagovarajući me da spavam. Brižna , draga i uvijek mirna moja mama. Ona kaže da će napadati, a ona nikada ne laže. A meni ja važno da pada do jutra, da nimalo ne posustane. Meni je važno, a njoj je teško, jer mi nema za nove zimske cipele. Pa jadna do pola noći ne može spavati, planirajući što će tko od nas troje ujutro obući. A bijela ljubav s neba zatrpava moje ulice. U kaminu pucketa drvo, toplo nam je u naših 15 kvadrata. Toplo i sigurno. Stari ulazi s drvima, iza njega i hladnoća nakratko ispuni malu sobu. Miriši na snijeg.
„Djeco, pomolili se nismo.“
I onda ono Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili, Prema Božjem obećanju čuvaj mene noću, danju. …
Toliko mi se puta nije to dalo moliti, toliko puta sam jedva čekao kraj. A što bih danas, Bože mili, dao za takvu obiteljsku molitvu, za taj miris drveta koje za nas izgara, što bih danas dao da smo opet svi na okupu, da mogu zaspati miran i zadovoljan.
E, Bože, što bih dao da napokon sretnem tog mog anđela. Da sjednem s njim na malu livadu pokraj škole „8. maj“ i pitam ga neke stvari. Jer on je, krilati mudrac, već tada znao sve što će mi se u životu događati. A zna i danas. Pa buraz me čuva već pola stoljeća. Dok spavam, što mu je lakši posao. Ali posebno se namuči dok sam budan. Uh, nije mu lako s takvom budalom. Te neće on u partiju, te govorit će istinu, te neće u zavičajne ili interesne klubove, te zaljubi se ko lud, te pati, pa piše neke tekstove, pa na snimanjima otvara duše sugovornika, te neće u partiju, te govorit će istinu…
E moj dragi anđele čuvaru, načuvao si se ti mene, ha? Od odlazaka na ciklus filmova Bruce Leeja u Cersku, do tučnjava pred kinom, od ljubljenja s nekom čupavom curom na Zrinjevcu po polarnoj hladnoći, do vojske pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Čuvaš ti mene, buraz moj. Uvijek si tu. I kad pomislim da si odavno dao otkaz. I kad pomislim da si me napustio, ko Slavonci svoju zemlju. Tu si, a a tu ćeš, izgleda biti još neko vrijeme. Valjda, ha? Hoćeš?
U stanu na brdu je toplo, a toliki se po gradu smrzavaju. Toliki su u bolnicama, u svratištu Crvenog križa, toliki se sada bore za život na nekom odjelu. Ali, znam, za njih ne moram brinuti. Imaju svoje anđele. Kao i ja svog. E, da. Pokušat ću, iako me sutra čeka balkanska verzija kapitalizma, zaspati večeras kao nekada uz kamin. Biti miran i spokojan. Jer, anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili, prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću danju…
(245)