Naslovna Novo Dođi u moj raj

Dođi u moj raj

34
0

O čemu razmišljaš večeras? O kome razmišljaš? Čime otvaraš prozor svoje uvele duše, kako provjetravaš zarobljeni um? Kuda ideš večeras? Bez izlaska iz kuće, znam. Sigurno odlutaš u neko sjećanje, u neko dobro sjećanje. Sigurno. Pa kako bi inače izdržala ove okove koji stežu ti kapke otežale, kako bi mesnatoj pumpi u svojim grudima dala volju za stiskanjem?

Gdje sam, ja, pitaš? Mark Knopfler i ja vozimo se vratom njegove gitare, kližemo po notama. Prebiremo. Tražimo u žicama spas. Molimo ih da nas odvedu do tebe. Ako još nije kasno da te spasimo. Iz gitare ječi „Brothers in arms“, metalni zvuk para smrknuto nebo koje nam polako sjeda na glave. Bježimo u raj. Kako ga zamišljam?

Pa vidiši dušo, u mojoj verziji raja nema dvoličnih antitalenata, mutikaša, niti smutljivaca. Boje su jarke, šume bogate, potoci nabujali, tulipani crveni, ptice vesele, srne bez straha, vukovi krotki i poslušni. U mojoj verziji raja pošten čovjek može lijepo živjeti. Pjesnici pišu pjesme, glazbenici pjevaju i gude, lijepe žene u parku pletu zimski šal. U mojoj verziji raja je – raj. Ljudi ne stare, djeca se smiju, bakice plešu po ulici, iz neke se kuhinje dimi kelj. Poštari ne dolaze, banke ne postoje, novca nema, a ni klasnih razlika. Nema vam tu mjesta za ulizice i lažne ljubavi, nema prostora koji zjapi prazan. Ne plaća se reket, ne mora se za kvadrat gradskog prostora nikome gurnuti u džep. Jer, u mom raju nema gradova, nema nepravde, nema tuge, nema sprovoda.

Šta bi, molim vas lijepo u raju radili policajci ili carinici, koji bi oni uopće posao obavljati mogli? Čuvati što? Raj? Pa u njega i ne stižu lopovi ni teroristi, u njemu nema opasnosti, nema medija koji zaglupljuju i pamet lažima ispiru. U raju je sve šareno, prelijeva se jedno u drugo, sreća teče ulicama, ljubav iz svakog oka izvire, raj je to, ljudi moji, tu ćemo svi napokon pronaći mir. Ali, vidite, nije lijepo nekome raj poželjeti, jer bi to značilo da leti sa Zemlje. A on na njoj ima svoje ljude, svoje ljubavi. Neki i posao. Pa samo da još ovaj ili onaj posao završi, samo još toliko i toliko tisuća da prikupi. Pa Boga svaku večer moli da ne umre prije nego djecu zbrine, svakome stan pribavi, prevari još tko zna koga za tko zna koliko, da lovu skupi. I može djeci ostaviti. Pa dobro, muči se još, ako moraš.

Ja ću biti gore. U mom raju. Kojim trče klokani, u kojem pjevaju medvjedi, plešu guske, u kolu podvikuju kornjače. Bit ću dušo u raju, imati svoj mali zbor dragih ljudi. Puno ćemo pjevati, ma svaku večer naš mali raj slaviti i dio dana čekati. Vas koji se još dolje mučite, da dođete na recepciju, ostavite osobne dokumente koje ste platili nekom političkom ološu. Kod nas vam ne treba mito, nema bolesti pa ne morate doktorima šunku niti parfem nositi. Kod nas vam nema poreznika niti šaltera koje morate obilaziti. Nema u našem malom raju lopova, ne puste ih anđeli da uđu. Oni idu na drugu stranu. A znate, najteže podnosimo one presvučene. Kao onog starog komunjaru iz Slavonije koji je drugi dio života ljubio oltare i masno krao. Ne volimo ni generale, očeve nacija, čuvare pečata, ne volimo baš niti lažne humanitarce. Ništa lažno. U ovom malom dijelu svemira smo mi. Dobri ljudi. I naš raj. U kojem su tulipani od sreće crveni, u kojem su misli kao leptiri slobodni , u kojem su umjetnici svake stege i odgovornosti lišeni. Eto, tako ti ja, dušo moja, vidim raj. I kad me budeš jedno jutro tražila ili zvala, a ne javim se, znaš gdje sam. Oronjen u jarke boje, kupam se u raju. I pjevam. Čuješ me? Da, to sam ja. Pjevaj sa mnom. Koju pjesmu? Ma znaš ti.

Toni Volarić

(34)

Tagovi:


OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*