Dajte mi moju djecu!
Šteta je dana. Svakog dana koji prođe, a da ne vidim njihove oči, svakog dana kojim ne odzvanjaju njihovi glasovi. Šteta je noći u koju ne uplovimo zajedno, tata i sinovi. Šteta je. Jer, dani se ne vraćaju, sati koji su otkucali u nebu nalaze utjehu, ali na Zemlju više ne silaze. Prošli su silni sati ostatka mog života u kojima se ne grlimo, ne igramo nogomet, ne smijemo se, ne planiramo, niti sanjarimo zajedno. Šteta je milijuna sekundi.
Zato ovo pišem očevima koji imaju privilegiju živjeti sa svojom djecom, koji ih ne moraju uzimati i vraćati kao neku rent a ljubav. Kao male tople vreće koje unajmiš, pa vraćaš nekom drugom mužjaku koji oca samo glumi. Dobro ili lošije. Dragi moj nepoznati prijatelju, iskoristi svaki trenutak s djecom, ljubi ih, neka ti ne bude teško igrati se s njima, po tko zna koji puta presložiti iste kocke, ispeći im pomfrit, umutiti pahuljice ili kakao. Oni su ti, dragi moj čovječe, zapravo jedino što stvarno imaš, jedini ljudi koji te stvarno vole. Bez ikakve računice ili zadrške. Tvoji mali ljudi koji u tebi gledaju uzor i snagu.
A vidi mene. Trudim se, ali znamo i oni i ja da to nije obitelj, znamo da je predstava koju nosimo, neuvjerljiva. Vide vas koji ste uspjeli sačuvati obitelj, vide svoje vršnjake koji imaju i mamu i tatu. Koje ti isti mama i tata prije spavanja pokriju, ohrabre ih za novi dan u školi, čak i legnu pokraj njih. To morate znati cijeniti, kaže vam jedan otac koji to i nije. Jer dolazi i odlazi, jer je privremen i povremen.
Posebno je težak petak, znate vi sretno vjenčani očevi i majke! Znaš da obitelji uranjaju u neradnu blagodat, znate da će mnogi sa svojom djecom sutra plivati, voziti bicikl ili zabijati golove, a vi sa svojim nećete. Jer, nije, znate, vaš red. Jer je tamo neka više ili manje korumpirana, više ili manje pametna, više ili manje voljena sutkinja, tako rekla. Nije gospodine vaš dan. Iako su sve to dani mog života u kojima imam pravo biti sretan i tu sreću davati malim ljudima koje volim. Koji su mi sve. Ali, ne, gospodine, neka se vaš mozak i vaše srce pridržavaju regula koje sam ja, bivša radijska voditeljica, koja ama baš nikakve veze s vama i vašom djecom nemam, nemetnula. Koja sam po nekom običajnom pravu odlučila da djeca moraju biti kod mame. I to je u redu. Ali, tom odlukom dobar dio vaših dana, dragi gospodine, učinila sam manje vrijednima i manje važnima. Ja sam od društva ovdje postavljena da limitiram vašu jubav. Jer ste muško. A muškarci su u ovom dijelu svijeta, znate, svakakvi.
I tako, sjediš u predvečerje još jednog blagdana, tuguješ što im večeras netko drugi sprema Čokolino, što će ih sutra netko drugi, tko ama baš nikakve veze s njima nema, prošetati gradom, pretvorenim u selo.
Pišem, dragi prijatelju, oče koji imaš obitelj, samo pišem, ne razmišljam. Jer je iz srca i iz tuge. Jer bih nekako volio naplatiti ovaj dan koji mi je prošao bez njih, jer sam usamljen i jer po tko zna koji puta gledam „Grad anđela“. Život je kratak, draga radijska voditeljice, časna sutkinjo, draga državo, draga administracijo koja misliš da možeš i moraš moje osjećaje limitirati na dan u tjednu. Vi ćete, činovnici bez vlastitog „ja“ i sluge sistema, meni reći kojim ću danima voljeti svoju djecu, a kojima ne?
Već vidim komentar: A kako biste gospodine vi to riješili? Ma briga me dragi činovnici. Dajte vi meni da mogu sa svojom djecom miran i sretan zaspati, da ne propustimo više niti jednu večer, da iz računice ostatka dana ne moram izbacivati one bez njih. Ovo su moji dani, njihov ostatak na Zemlji. OK? Moji, ne dani loših radijskih voditeljica, niti birokratskih praznih duša. A ja sam čovjek. Dobar čovjek. I ne želim biti tužan. Ne želim odbrojavati dane do onog kad će mi ih opet dati da ih volim i ljubim. Jer, znate što? Tko zna koliko tih dana još ima…
(122)