Zamisli da ne vidiš, kao mali Mate
Mali Mate vidio Mišu Kovača. Pas ti mater i životu. Ma to je jedino što slab čovjek, kao ja, može izgovoriti kad pogleda tu fotku. I plakati, k’o što proplakat će zora. Zagrlit’ malo stvorenje koje se smije. Ne vidi, a smije se, jebote čovječe Božji! Plačem da Mate ne vidi, ne smijem brisati suze da ne napipa tu izdajničku vodu na mojim rukama. Plačem nad svom djecom koja su Boga već vidjela i kao bogovi su naši na Zemlji. Svako takvo dijete naš je korektiv i savjest već na ovom svijetu. Plačem jer ne mogu pomoći. A Mate me drži za ruku i pipa po njoj, kao da zna koliko sam slab. Al’ onda, prođu neke minute, pa se vratiš na fotku i pomisliš: ‘Buraz, daj zamisli da ne vidiš!?’
Iskreno, dosta je stvari koje bih volio da nisam vidio. Prije svih najveći dio lažljivih političara, kojima nije do fotelja i sinekura. Oni rade danonoćno samo zbog dobrobiti zemlje ili svoje lokalne zajednice. Da, sigurno. Neki su tunele do svojih lokalnih zajednica ofarbali tri puta. Da se bolje vidi. Većina ih za svaki posao o kojem mogu odlučiti, uzima proviziju. I bogate se. A mali bi Mate dao sav taj njihov prljavi novac, dao da na pet minuta vidi. I Mate, vjeruj mi, bolje ti je da ne vidiš te prežderane stvorove kako se lažno smješkaju i kradu.
Ali ima, mali moj prijatelju, puno toga što bi bilo dobro da vidiš. Da, znao si da ću to prvo reći – more. Plavo more kako se presijava na jesenskom suncu. Ja ga vidim i ne cijenim. A ti ne vidiš.
Trebao bi vidjeti vinograde, otežale trsove pod teretom sočnih bobica. Da samo možeš vidjeti kako sunce u tim plavim kuglicama budi sokove, kako pucaju debele bobe i prelijevaju se po zemlji. Da vidiš pčele kako dolijeću s ogromnih udaljenosti i slade ticala. A, da, nisi ti vidio niti pčelu. Zaboravim da ne vidiš. I opet plačem. A ti se opet smiješ. I pipaš mi ruku, od lakta do dlana. Polako pa brže, kao da isčitavaš propale ljubavi na mojoj umornoj koži, kao da sve znaš, kao da si moj anđeo.
E pa, anđele, da ti kažem što je još šteta da ne vidiš. Ženu. Dragu, toplu, nasmijanu i maznu. Ali, halo, kome ja pričam. Malom taktilnom raku koji bi, kad jednom odraste, svaku curu izludio, namirisao, ljubljenjem i dodirima krv joj mladim tijelom potjerao. Kome ja to pričam? Koga ja učim? Anđelu koji sve to vidi i bolje od mene, malom nosu koji zna svaki miris i strah prepoznati. Ja ću, ovako umoran i razočaran malom nosiću govoriti tko je kakav? Pa Mate zna sve.
I zato nemojte plakati nad njim. On i njemu slična djeca su mali bogovi, osigurači našeg opstanka i mlađahni jamci da ćemo dočekati zadnji dan života, onako kako je zapisano. Oni su tu da se, kad ih pogledamo, trznemo, da pogledamo prema nebu i zahvalimo Bogu što imamo oči. I da, koliko si puta, ti što ovo čitaš, ujutro prvo zahvalio na očima i novom danu? Banka, dugovi, blokade, rate kredita, robija od kapitalizma, ucjene, reket, mafija, porezi… Znam, nije ti lako. Ali, pogledaj Matu. On se smije. A ne vidi, jebem ti sve!
I sve bi tvoje probleme dao da može, kao mi, sjesti na betonski zidić propalog hotelskog poduzeća i vidjeti more koje sada samo čuje. Pa da tako ti, koji vidiš dugo i on, koji ima samo pet minuta, sjedite zagrljeni i date očima da uzimaju. Da gutaju i slikama mozak razgale. Mate i ja. Sjedimo na tom zidiću. Sami. Uz more. Tri minute. Mate mi stišće ruku, odnekud dolaze valovi. Pa ga je strah jer ih nikada nije vidio. Zagrlim ga i uvjeravam da će velika plava sila ostati u svojim okvirima. Valovi stanu, Mate ustane i krene prema rubu mula. Gleda si u noge dok se naizmjenično pokreću. Nikad ih nije vidio, anđeo mali. Stane, raširi ruke koliko više može i ostane tako. Gledam ga s leđa. Gledam taj mali živi križ kako se lagano ljulja i predaje gravitaciji. Okrene se tako raširenih ruku, ima još minutu. Pogleda me i nasmije se široko i iskreno. A onda, dok sam sjedio skamenjen, odluči, uz vrisak kakav nikada nisam čuo, pasti na leđa. U more. Odjeven. Malo je tijelo pljusnulo, kapi su se razmaknule kao da poštuju malog Mojsija, kao da ga vole i paze. Izronio je, jako se smijao, cijela ga je uvala čula. Ljudi su na okolnim kućama prozore otvarali, izlazili na skupe balkone. Da vide tko se to tako smije, čijim malim grlom uvala odjekuje. A Mate je prihvatio moju ruku i dok sam ga podizao na mul, rekao: ‘Sve sam vidio. Idem nazad u mrak. A ti, budi dobar i čuvaj te oči, ne daj im da gledaju ništa ružno. Odjavi televizor, sve prodaj i kupi brod, da zajedno plovimo.’ Opet je počeo pipati moju podlakticu, znao sam, njegovih je pet minuta prošlo. Al’ je sretan.
Toni Volarić
freevoice.hr
(136)