Toni, ovo je moja Elena
Puštam danas tvoju pjesmu. Perem naše bijele plahte, pa ih vješam na zimskom zraku. Da zima stisne našu, u niti utkanu ljubav, da iz svake pore bijele tkanine otjera ostatke našeg soka, istočenog u žestokom grču mišića, u trenutku leta u zonu fizičke ljubavi koja se naselila u mom sjećanju. I ne odlazi. I ne pušta me na miru. I remeti mi svaki dan, ubija svaki drugi san, ovih dana kad želim biti, a nisam tvoj. Volio sam, al’ ovako ne.
Po plahtama sam tragove ostavljao. Hotelskim, kućnim, unajmljenim, obiteljskim, hladnim i vrućim plahtama. Ljubio sam, da, ljubio sam. Jako, duboko i iskreno. Al’ ovo nije samo želja tijela, ovo s nama nešto je više. Zatvorim oči i vidim tvoj smijeh, čujem ga, osjećam u prsima. Pa me stisnu pluća, pa se zrak probija teško, ruke se malo zgrče, glava se prema nebu podiže i moli da se vratiš, moli da se javiš, moli da tvoj smijeh potraje još malo, bar još sat. Jedan jedini sat ostatka mog života. S tobom, s tvojim ustima, s tvojim srcem i rukama. Ali, tog sata biti neće, zatvoren je sinoć mali dućan naše sreće. Navučena je metalna roleta na naše snove. O curici. Našoj maloj ljubavi, slici naših zaljubljenih srdaca, plodu naše, u oblake upisane ljubavi. Moram van. Guši me tvoj vrat u snu. Steže me tvoj medeni dah, koji još struji negdje u meni. U sreći preuzet, u moj dušnik utisnut, u umorno grlo udahnut, tvoj me med iz daha noću budi, ne da zaspati. Vani bura mete kamen stoljećima glađen, po rubu zgrade skupila se sol. Bože, je li stvarno sva sreća ovog života u njezinu zagrljaju, je li baš taj stisak i mokar dah na mom vratu sve što još nemam da bih bio sretan? Ni novac, ni avioni, ni putovanja, ni kaktusi dalekih zemalja, ni bicikli još daljih, ništa mi tako ne remeti san, ništa mi ne melje sate i dan. Kao slika nje pred prozorom one sobe, kao sjena tijela koje mi se predaje i mom tijelu dopušta sve. Patnja pokreće, to je. Patnja i čežnja pišu stihove, ostavljaju trag u povijesti, kao sada moja. Otvorim opet oči, sve je isto. Svijet u kojem biti zapravo ne želim, svjetlucave najave Božića, obitelji s djecom, darovi, dućani, zvonjava boljih dana, praporci ljubavi, peciva s mirisom novog jutra i sreće. Svijet bez romantike, ljudi ko robovi tehnike, novac što na grijeh i prljavštinu tjera. Neću to, dajte mi nju. U uskoj majici bez rukava, koža koju na balkonu mog filma izlaže svjetlosti. Ona, ta svjetlost, otkriva moje ugrize, skida zastor s ljubavi na glatkoj koži, do starih mi ušiju donosi njezin smijeh.
Kako smo sanjali, sjećaš se? Ići ćemo u New York, šetati prepletenih prstiju Parizom, ljubit se u Barceloni. I onda, tako ludi i začarani, jedanputa ne stati. Namjerno. Ići na crveno. Pretrčati cestu. Jurnuti u spas. Otkopčati pojas, Pojačati glazbu i pustiti tijela da se prožimaju. Dugo. U tebe ću naše dijete utisnuti, toj se maloj nadati, za tu, našu malu, do kraja života brinuti. Jer, ona bit će ubuduće mi, ja i ti, ljubavnici daleki, pošteni ljudi, ljubavi željni. Ta će mala velikih očiju biti ja i ti. Ona će postati mi, u njezinoj će duši živjeti naši svi. Vrati se, bar na tren, da ostavimo svijetu dokaz da smo bili, da te dvije glave su postojale i jako se voljele. I neka nakon toga san se raspline i nek ostanem opet sam, neka ne vidim prave ljubavi ni gram. Plavooka će i rasčupana ljubav svijetu o nama pričati, istinu prenijeti. Bilo ih je dvoje, moja mama i tata, ali kao jedno su uvijek bili. Daleki, tako različiti i čudni, ali moji, ali zaljubljeni, ali iskreni, ali oni.
Bura mi uši smrzava, zima će mala. Stojim pod tvojim prozorom, gore gledam, moju uspomenu na tvoje srce, zapamti, nikom ne dam. Ti i ne znaš da sam tu, al osjetiš, pa prozor u nevjerici otvoriš. I onda ona kosa zaleprša, onda velike te oči mrak počnu s visine pretraživati, onda zoveš me, a ja šutim. Znaš da sam tu. Zoveš mi ime. Izađem na svjetlo, vidiš me. Mašem ko budala, ne znam šta ću. Pozoveš me s tog prozora. Da dođem u kuću, da na zimi ne stojim. Teško mi je, ali idem. Na vratima stana stojim, ti vičeš da uđem. Korak napravim, a u nogu me kao metak pogodi jureća ona. Tvoja Elena. I njegova. Elena, pozdravi barbu. Elena, ovo je Toni, Toni ovo je moja Elena. Osjetim past ću, pa se naslonim na vrata. Njezina mala ruka u mojoj se izgubi, sad se znamo. Ona i ja. Ona za koju sam, da bi bila naša, zakasnio. Gleda me mala ko da se znamo, ispituje me očima, kao da traži znak. Ne, mala dušo, ne znamo se, nisamo se nikada upoznali. Znam ti mamu, dugo već. I volim. Već dugo.
A, čuj ti barba Toni, jesi mi donio čokoladu?
(166)