Naslovna Grad Slatinčani sudjelovali na 9. simuliranoj sjednici Sabora

Slatinčani sudjelovali na 9. simuliranoj sjednici Sabora

37
0

U Hrvatskom saboru u ponedjeljak (28. ožujka 2022.) videokonferencijskim putem održana je 9. simulirana sjednica Hrvatskoga sabora za učenike srednjih škola. Na sjednici je sudjelovao 151 učenik-zastupnik iz 49 škola iz cijele Hrvatske, a među njima i učenici naše škole Elena Bićanić, Lea Mustafi, Karla-Marija Mojzeš, Valentino Đumlija i Noa Fazekaš. Njihov mentor je profesor Zorislav Jelenčić.

Učenice Elena Bićanić i Lea Mustafi održale su govore u ime Kluba zastupnika Srednje škole Marka Marulića Slatina (ukupno je bilo 24 kluba zastupnika i 20 pojedinačnih rasprava), dok se učenik Valentino Đumlija javio za repliku.

Sjednicu je otvorio Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković istaknuvši da: “Politika mora biti korisna za društvo, mora voditi računa o javnom dobru i to je prvi smisao politike”.

Pripreme za sjednicu trajale su gotovo šest mjeseci, a tehničku pomoć prilikom sudjelovanja na videokonferenciji pružio je profesor Josip Mikolašević. Tema sjednice bila je Zakon o diskriminaciji. Učenici naše škole sudjelovali su dosad na osam simuliranih sjednica – ukupno 60 učenika.

 

Govor učenice-zastupnice Elene Bićanić u ime Kluba zastupnika Srednje škole Marka Marulića Slatina (počinje na 01:11:10):

Poštovani Predsjedniče, uvažene zastupnice i zastupnici, ja sam Elena Bićanić i govorit ću u ime Kluba zastupnika Srednje škole Marka Marulića Slatina.
Vjerujem da su u današnje vrijeme svi, više ili manje, upoznati s pojmom diskriminacije. Sada bih željela da svi razmislimo kada smo zadnji put bili svjedoci nekom obliku diskriminacije, kada smo mi sami bili diskriminirani ili smo jednostavno čuli za neki primjer diskriminacije što na lokalnoj razini, što na razini cijele države. Vjerujem da se svi možemo prisjetiti barem jednog takvog primjera. U Zakonu o suzbijanju diskriminacije, točnije u Članku 1., jasno stoji da se ovim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na svim osnovama. Također, navodi se i da se sve povrede ovoga Zakona kažnjavaju novčanom kaznom. No, zapitajmo se sada: kada je netko zadnji put zaista bio kažnjen? Odgovor vjerojatno ne znamo. Znači li to da u Republici Hrvatskoj nema diskriminacije ili da je ovaj Zakon tek mrtvo slovo na papiru? Republika Hrvatska prihvatila je sve važnije međunarodnopravne dokumente o suzbijanju diskriminacije, a jednakost je jedna od temeljnih vrijednosti Europske unije. Članak 3. Ugovora o EU glasi: „Cilj Unije je promicanje mira, njenih vrijednosti i dobrobiti njezinih naroda. (…) Ona suzbija društvenu isključenost i diskriminaciju, promiče socijalnu pravdu i zaštitu, ravnopravnost žena i muškaraca, međugeneracijsku solidarnost i zaštitu prava djeteta“. Unatoč tome, u Republici Hrvatskoj žene su i dalje manje plaćene za iste poslove od svojih muških kolega. Državni zavod za statistiku objavio je podatke o muškim i ženskim plaćama po djelatnostima u prvom tromjesečju 2021. godine. Najveće razlike u korist muškaraca prisutne su u bankarstvu i osiguranju, djelatnostima u kojima žene u prosjeku primaju 23,9 posto nižu plaću. Ogromne razlike su i u zdravstvu i socijalnoj skrbi (22,1 posto), ostalim uslužnim djelatnostima, trgovini, obrazovanju i drugima. Nitko ne može reći da su muškarci generalno sposobniji obavljati navedene poslove, već je ovdje evidentno riječ o spolnoj diskriminaciji i neravnopravnosti muškaraca i žena. Ovaj primjer je možda preširok i puno ga je zahtjevnije riješiti, no onda možemo samo zamisliti koliko takvih primjera diskriminacije ima na razini županija i lokalnih sredina ako je diskriminacija evidentna na razini cijele države i nitko za nju ne odgovara. Koliko samo postoji zgrada koje nemaju omogućen pristup invalidima? Maturanti koji će iznajmiti stan za odlazak na fakultet naići će na barem jedan oglas koji dopušta najam stanova samo studenticama. Koliko smo puta svjedočili govoru mržnje prema homoseksualcima i transrodnim osobama? Sve su ovo možda banalni primjeri diskriminacije, no u skladu sa Zakonom svaka ovakva povreda treba biti kažnjena novčanom kaznom. Svi znamo da se u praksi to ne događa. Također, osobe koje su na neki način diskriminirane najčešće se to boje prijaviti kako ne bih bile stavljene u još nepovoljniji položaj. U Članku 28. ovoga Zakona stoji da tko s namjerom dovede u nepovoljniji položaj osobu koja je u dobroj vjeri prijavila diskriminaciju ili na bilo koji način sudjelovala u postupku zbog diskriminacije sukladno odredbama ovoga Zakona, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 1.000,00 do 20.000,00 kuna. To stoji u teoriji, no u praksi se rijetko kad primjenjuje. Što će nam onda zakon kojeg se nitko ne pridržava? Između ostalog, smatram da su navedene kazne premale. Nekome platiti 1000 kuna ne znači gotovo ništa, a nakon toga će opet nastaviti raditi na štetu diskriminirane osobe. Stoga predlažem da se kazne za bilo koji oblik diskriminacije trebaju višestruko povećati, kao i kazniti osobe koje su svjedočile diskriminaciji, nisu je prijavile i time dopustile njezino daljnje provođenje novčanom kaznom. Hvala.

Govor učenice-zastupnice Lee Mustafi u ime Kluba zastupnika Srednje škole Marka Marulića Slatina (počinje na 01:16:10):

Poštovani Predsjedniče Sabora, kolegice i kolege zastupnici, tema ovog amandmana je nemar obrazovnih djelatnika tijekom nastavnog procesa. Koliko ste puta bili svjedoci diskriminacije u razrednom odijelu? Velika je vjerojatnost da se to dogodilo više puta, no bolje je pitanje koliko su puta profesori reagirali na isto. Svi znamo da Zakon o diskriminaciji štiti sve građane i manjine te su škole posebice sigurne ustanove nulte tolerancije na bilo koji oblik nasilja i diskriminacije. No zašto onda profesori ne prijavljuju diskriminaciju tijekom nastavnog procesa kada ih i Zakon štiti od viktimizacije? Razmotrimo li situaciju, posebice u ruralnim područjima, uvidjet ćemo koliko je „loše“ biti vjerska manjina, imati egzotično prezime ili bilo koju drugu različitost od ostatka. Dakle govorimo o svakoj situaciji u kojoj bi djeca krenula dobacivati nešto onom jednom djetetu u razredu. Naravno tada su krivci dječje neznanje, neodgoj i pubertet. No kako razlučiti granicu između dječje zezancije i čiste zlobe? Možda zbog toga profesori ne reagiraju jer nisu educirani o ovakvim situacijama, a možda jer se ne žele zamarati time. Ipak nećemo sada ulaziti u manjkavost školstva i morala naših građana. Naša je dužnost svima omogućiti siguran i miran nastavni proces. No, kako to inače biva ljudi su skloni reagiranju samo ako znaju da u suprotnom mogu snositi posljedice. Stoga predlažem amandman na članak 4. Poticanje na diskriminaciju i propuštanje razumne prilagodbe, na stavak 1. Dodaje se Poticanje na diskriminaciju kao i propuštanje sprečavanja i prijave diskriminacije smatrat će se diskriminacijom u smislu odredaba ovoga Zakona. Na samom kraju ovoga izlaganja zamolila bih Vas da se postavite u kožu osobe koja prolazi kroz diskriminaciju, te promislite o činjenici da će jednoga dana i vaša djeca sjediti u tim istim klupama. Hvala na Pažnji!

Replika učenika-zastupnika Valentina Đumlije (počinje na 03:12:30):

Poštovani Predsjedniče Sabora, kolegice i kolege zastupnici, tema ove replike je spolna diskriminacija zaposlenika, posebice žena, na radnim mjestima u Republici Hrvatskoj. Prema članku 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije propisane su novčane kazne za sve počinitelje, pa tako je u stavku 3. navedenoga članka propisan raspon novčanih kazni za obrtnike te poslodavce. No, sveopće je poznato kako u javnosti doznajemo tek o većim propustima poslodavaca u korelaciji s kršenjem zakona o suzbijanju diskriminacije. Nažalost, ukoliko poslodavac i dobije određenu novčanu kaznu, koja je u većini slučajeva nemoralno niska u omjeru s počinjenom financijskom i psihičkom štetom prema krajnjem zaposleniku, ali zbog tih propusta spolna diskriminacija na radnim mjestima se svakodnevno nastavlja i ponavlja. U Republici Hrvatskoj uočljivo je da su žene prekomjerno zastupljene u relativno slabo plaćenim sektorima kao što su skrb i obrazovanje, zbog takozvanog staklenog stropa nedovoljno su zastupljene na najvišim položajima, a u nekim slučajevima zarađuju manje od muškaraca za jednak rad ili radne vrijednosti. Kada stvorimo bolji angažman u vidu sprječavanja spolne diskriminacije na radnim mjestima onda konačno možemo postići ravnopravnost spolova na radnom mjestu, jednake uvjete zapošljavanja i jednaki profit za istu radnu poziciju, a ukoliko to ne postignemo možemo samo očekivati nastavak negativnog trenda iseljavanja i slabog razvoja gospodarstva te industrije u Republici Hrvatskoj. Hvala na pažnji!

Govor učenika-zastupnika Noe Fazekaša:

Poštovani Predsjedniče Sabora, kolegice i kolege zastupnici, diskriminacija je veliki društveni problem koji već godinama pokušavamo riješiti. Zato danas raspravljamo o ovome Zakonu kojim ćemo, vjerujem, u budućnosti smanjiti broj diskriminatornih ponašanja. Zakonodavni i institucionalni okvir za suzbijanje diskriminacije u Hrvatskoj je dobar zato što pokriva velik broj diskriminacijskih osnova i omogućuje suradnju različitih dionika na suzbijanju diskriminacije. Ipak, istraživanja pokazuju kako je prisutnost diskriminacije u društvu i dalje izrazito velika. Prema istraživanju provedenom krajem 2016., čak petina ispitanika tvrdila je kako je diskriminaciju doživjela jednom ili više puta u proteklih pet godina. Iako su u ovom Zakonu definirani postupci koji spadaju pod diskriminaciju, prekršajne odredbe, postupak pred sudom te institucionalni okvir, moramo više pažnje posvetiti edukaciji i obrazovanju građana Republike Hrvatske. Edukacije i obrazovanje su najučinkovitija rješenja za ovaj problem. Mnogi ljudi koji krše Zakon o suzbijanju diskriminacije nisu svjesni činjenice da svi ljudi imaju jednaka prava i da svakoga čovjeka treba poštovati bez obzira na spol, dob, rasu, vjeru itd. Isto tako nisu svjesni kako utječu na ljude koje diskriminiraju. Također, s edukacijama je potrebno početi od školskih dana kako bi djeca stekla naviku poštivanja drugih ljudi te kako bi kasnije izrasli u ljude koji poštuju svakoga čovjeka. Najbolja osoba za provođenje ovoga posla je pučki pravobranitelj koji kao osoba upućena u zakone i problematiku diskriminacije može najbolje informirati i poučiti građane o ovoj temi. Ovim amandmanom bi se u opis posla pučkog pravobranitelja dodala i obveza provođenja edukacija te bismo tako i uz pomoć ljudi koji se bave ovim problemom mogli stvoriti društvo koje poštuje i prihvaća druge ljude te diskriminaciju vidi kao veliki problem današnjeg društva. Smatram da je ovaj amandman izrazito važan za budućnost društva. Mišljenja sam da je prevencija koja se postiže edukacijom i obrazovanjem najbolji način suzbijanja diskriminacije koji će dugoročno imati veliki utjecaj na smanjivanje razlika među građanima Republike Hrvatske. Zato se nadam da ćemo svi zajedno prepoznati važnost ovoga Zakona te da ćemo Zakon, kao i ovaj amandman, podržati konsenzusom svih Klubova zastupnika. Hvala.

Govor učenice-zastupnice Karle-Marije Mojzeš:

Poštovani Predsjedniče sabora, kolege i kolegice zastupnici, uvjerena sam kako svi znamo značenje pojma diskriminacije, a isto tako, da smo joj barem jednom svjedočili. Bilo to na način da smo ju samo primijetili, sami bili diskriminirani ili smo čak i nekoga diskriminirali. Diskriminacija se u teoriji oštro osuđuje, no je li to slučaj i u praksi? U Zakonu o suzbijanju diskriminacije, članku 7., jasno stoji kako nitko ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj zbog toga što je u dobroj vjeri prijavio diskriminaciju, nazočio diskriminaciji ili odbio nalog za diskriminatornim postupanjem. Također, u članku 28., navedeno je kako će onaj koji s namjerom dovede u nepovoljniji položaj osobu koja je u dobroj vjeri prijavila diskriminaciju, nazočila ili odbila nalog za diskriminatornim postupanjem kazniti novčanom kaznom od 1.000 do 20.000 kuna. Iskreno, još nisam čula da je netko kažnjen novčanom kaznom jer je doveo u nepovoljan položaj nekoga tko je s dobrom namjerom prijavio diskriminaciju, jeste li Vi? Čest je to slučaj na radnim mjestima, u odgojno-obrazovnim ustanovama, itd. I sama sam kao dijete bila dovedena u nepovoljan položaj zbog prijavljivanja diskriminacije, a samim time, došla sam do zaključka da je bolje šutjeti nego tjerati pravdu. Upravo zbog manjka kažnjavanja onih koji diskriminiraju te i onih koji stavljaju u nepovoljan položaj one koji to diskriminiranje prijavljuju, sve je manje prijavljivanja takvih uznemiravanja te se broj zlostavljača sve više povećava. Uz to, smatram da novčana kazna nije dovoljna. Diskriminator nakon plaćanja novčane kazne, u većini slučajeva, i dalje nastavlja maltretirati žrtvu diskriminacije, čak i u većoj mjeri. Mislim kako bi zatvorska kazna bila primjerenija i puno učinkovitija. Time bi se smanjio strah od ponovnog diskriminiranja kod žrtava, a puno više bi ih se usudilo progovoriti, te prijavilo diskriminiranje. Zaključujemo kako vrlo jednostavnom promjenom u zakonu, kao što je postrožavanje kazne te uvođenje zatvorske kazne, možemo promijeniti hrvatsko društvo na bolje. Cilj nam je stvoriti ugodnije mjesto za život, rad i napredak cjelokupne populacije Hrvatske. Zadovoljan i siguran pojedinac čini istinski sretno društvo. Hvala.

Zorislav Jelenčić

(37)

Internet je naše igralište

Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem –  midnel.hr