Prođe ovaj dan

197
0

Danas, kao da i nije moj dan…
Da iskreno priznam i ne osjećam se baš nešto…
Magla se danas, nadvila nad mojom dolinom i pada preko svih nas…
Pada preko mene…
I ne znam je li možda do loše kave, ako ima loše,
Onako brzinski ispijene, „s nogu, za put“…
Ili je do manjka sna, novca, možda punog mjeseca…


Ne znam…
Samo u nekoj tišini priznajem da i nisam baš „OK“, nikako mi nije do smijeha i dapače najradije bih u spalionicu sve one lažno pozitivne, s frazemima poput; kak’ si?, inače?, dobro; aj’ držite se i ostale srodno nasmijane ljude. Iz kojih sreća baš nekako silovito ide, ide ponekad i stane…Pa onda pokažu pravo lice i crte života gdje i nije sve bajno kako im se da iščitati iz punih usta.
Pa ostane muk.
Vreće sreće, nesreće, ma svega… Najviše dobrih želja iza kojih se krije „mrš“.

Sasvim sigurno je svatko od nas okusio takav dan. Dan za ne želim., ne mogu, neću, ne trebam i neda mi se.
Pusti me malo, pusti me na jedan dan ili šest.
Ja prva, dižem dva prsta.
Za jedan vikend ili barem jedan dan gdje putujem u nepoznato, u neku dubinu ili rupu, karta u jednom smjeru pa dalje kako se posloži, mobitel u ladicu i jedno bespotrebno „oprostite, moram malo otići“…
Znam da vas ima još koji biste digli tu ruku.
Bez obzira što smo „kao“ odgovorni, savršeni, trudimo se ili pak imamo ljude koji nas trebaju pa si „baš i ne možemo dozvoliti“.
Dajem veto da smo i kao takvi iznimku napravili…
Jer svi mi imamo „neke“ koji nas trebaju i svi smo mi preko glave navezli si posla koji trebamo i ne trebamo obaviti što za sebe, druge, pretjerane iluzije, ambicije i želje…
Što za neke koje tako jako volimo da, da…
Uzeli smo i „to“ na sebe.
Pa nam se baš zbog toga i dogodio onaj tzv. „overload, overhead“.
Opet ja prva… Jer kad pričamo, uvijek počinjemo od sebe…

Stoga:
Dopustimo si.
Dopusti si.
Dopusti mi.
Dopustimo si osjetit nelagodu.
Dopustimo si osjetit zadovoljstvo.

To je ono što će vam reći svaki psiholog.
„U redu je osjetiti emociju“
Najviše se to zna osjetiti onda kada damo sebe tamo gdje možda nije trebalo ni da nas ima. – C.B.
Ali kako se iščupati iz emocije koja vodi prema depresiji, anksioznosti, prema krivom putu, osveti, mržnji, rasizmu, nacizmu i tko zna čemu?

Iako ta emocija prečesto uopće nije zdrava, nema potrebu biti tu gdje je i napada nas ni krive ni dužne.
E ali to je još uvijek pitanje postavljeno u krivom trenutku jer mu se i dalje traži odgovor i svim silama se mnogi trudimo…

I naravno da odgovor postoji negdje ali tu policu još nismo dokučili.
Jel’ pomaže vjera?
Jel’ pomaže društvo, rad?
Jel’ pomažu tablete ili smrt?

Toliko pitanja, toliko odgovora…
Za kraj…

Dat ću vam bućkuriš riječi, ideja i misli koje meni pomažu…
Ako vas ne zanima…
Hvala na čitanju, tipkamo si drugi put…

– Ako nešto ne ide probaj stoput ali ako ne ide na koncu ipak pusti…
– Svi smo ovdje došli proći. Prošetaj, ostvari, ne pretjeruj, dozvoli si disati živjeti i bivati, svjesnost neka bude prva na tom putu jer džaba sve ako živimo samo za svijetle trenutke a „cijeli ostatak“ gledamo kao mračne trenutke…
– Ne dokazuj nikome ništa. Malo je slušatelja a još manje stvarnih, pravih. Njima možda vrijedi…
– Vrijediš jer jesi, jer živiš jer te ima, bez obzira na greške i prošlost, bitna je sadašnjost jer ona rezultira budućnost – iščupaj se „sada“ u čemu god da si.
– Popravi što god zabrljaš ili osjetiš da jesi…
– Sve što steže, stvara bol, nelagodu i nesanicu otkrij i riješi jer najteže su to boli. Fizički nanesenu bol je najlakše riješiti onu prvu (psihološku/mentalnu) najteže…
– Uvijek se prvo pobrini za unutrašnjost a tek za vanjštinu jer džaba što spolja dobro izgledaš sve se to unutra vidi
– Ne uspoređuj kako drugi i što drugi već smo rekli da svatko ima svoj put i nitko na tom putu neće biti lišen sreće/tuge.
– Kontroliraj one „loše“ osjećaje ne daj da te povuku a ako se nađeš na dnu, pamti da ćeš se kad-tad dignuti, obrisati koljena i nastaviti. Tad, pripazi kakvo iskustvo nosiš sa sobom.
– Svi mi titramo i variramo oko mjesta, putujemo i zato je u redu „ne biti u redu“. Odmori, otpusti ili pojačaj muziku, boje, tišinu…

Klara Soldo

(197)

Tagovi: