Pišem, da ne umrem
Zašto pišem? Sve češće me pitaju. Kao, nisi u nekim velikim novinama ili na nekom poznatom portalu, nema slave ni love, pa čemu onda? Stvarno, čemu? Prvo i prvo, ti što pišeš u velikim novinama ne pišeš što misliš nego što ti neki sekretar SKOJa kaže da pišeš. Drugo pitati me zašto pišem, to ti je kao da me pitaš zašto plačem na svaku treću slavonsku pjesmu, kad tamo ima i loših ljudi. A ima, kao i svugdje. Kao da pitaš zašto toliko voliš more u jesen, kad oko tog mora žive i neki ljudi koji se baš ne mogu pohvaliti karakterom. Pišem da ne umrem. Volim, zato pišem. A čini se, mogu vam reći, da ima tu još dosta ljudi koji vole to napisano. Dobro, istina, ima nešto i u tome da ne moram razgovarati s ljudima, nego napišem što osjećam i kako vidim stvari, pa kome se svidi, svidjelo mu se. Sjednem sam u mrak, uvijek nekako blizu ponoći, pustim muziku i lutam po bespućima sjećanja, šaram neke slike djetinjstva i mladosti u Dubravi, vučem linije nekoliko većih ljubavi koje sam uspio imati. Dok me nisu pročitale i odbacile.
Pa pišem i o njima, o bivšim i sadašnjim ženama, o njihovoj koži, očima i osjećajima. Opisujem njihove suze, smjeh, grudi, listove, kosu, usne, ocrtavam nespretnim riječima i trudim ih se nekako posložiti. Da imaju kakvog takvog smisla. Ali, velika je istina da pišem da ne umrem. Pisanje oko ponoći moja je nit s novim danom, moj pokušaj da kod onoga gore nekako ipak zaslužim novo jutro. Da napravim nekome nešto dobro i lijepo, da netko pročita, prepozna možda sebe i svoje snove i strahove, pa mu bude lakše. Mnogi su mi baš tako i pisali, da ne znaju kad ih je neki tekst tako duboko u dušu dirnuo. Jer, znate, nisu ti tekstovi tako dobri, nego mi više nemamo vremena pogledati u sebe. U tijela koja smo pretvorili u strojeve za proizvodnju novaca, u našminkanu želatinu koja po inerciji svako jutro odlazi na posao i umire od tuge. Malo po malo. Odumire. U kandžama novih kapitalista koji su uglavnom sve dobili ili ukrali. Čast iznimkama. Ne razmišljamo više o sebi, mladostima i djetinjstvu o onom dječaju ili curici koji su, ne tako davno sanjali da će biti doktorica ili pilot. Nemamo vremena pogledati tu optimističnu djecu u oči i pitati ih jesi li zadovoljni u što smo se pretvorili.
Što uopće misle ti naši mali prethodnici o ljudima u koje su izrasli? I je li doktorica nesretna što mora tako teško zarađivati tako malo? Pitajte ih već večeras. Kad izađete ispod tuša, namažete se kremom, zagledajte se u ogledalo i pričekajte da vam se ukažu. Ona mala cura s kečkama, onaj lijepi nježni dječak s velikim plavim očima, ona pjegava djevojčica koja je tako voljela bakine kolače i djedove priče, onaj crni dječak koji je na Božić skakao po kući od sreće, jer je dobio punu kutiju raznobojnih plastičnih vojnika u različitim borbenim stavovima. Nesvjestan da će i sam biti vojnik za račun ove ili one interesne skupine i prvobitne akumulacije kapitala u svojoj zemlji. Dok je on ratovao, drugi su otimačinom postajali vlasnici.
Kao dječak sam, znate, u muzičkoj školi svirao rog. I u to vrijeme nije mi se dalo vježbati. Sigurno ste i vi koji ovo čitate morali ići na folklor, balet, u muzičku ili na strani jezik, a nije vam se dalo. E, te mlade verzije sebe pogledajte noćas u oči, porazgovarajte s njima malo. Ne žurite, ostat će oni tu neko vrijeme, koliko vam treba.
Moje vam je pisanje svakodnevni razgovor s tim malim veselim i nasmijanim dečkom iz Dubrave, moj pokušaj da ga namolim da mi baci konop, da se čvrsto uhvatim. Kad energetski kabel koji će pomoći da ne zaboravim što su me roditelji i baka učili. Budi pošten i iskren, vjeruj u Boga i u ljubav, pozdravi u dućanu, idi u operu i u kino, puno čitaj, puni se za poslije. Sjedne tako taj mali pokraj mog laptopa i gleda što pišem. Povremeno me pogleda, kao da se pita ima li smisla to što sam napisao. Drži prstić na ekranu i sijedi slova kako se pojavljuju na ekranu, slijedi im niz i značenje. Na prelasku u novi dan, kad vidim da mu pozornost popušta, kad mi se učini da mu je dosadno, završavam tekst.
Zašto pišeš čovječe? Pišem da ne umrem.
(122)