Obziri naši balkanski
Mišljenja sam da živimo u iznimno bezobraznom društvu. Imamo mi mogućnosti za usporedbe po istim pitanjima, npr. sa Slovencima, Austrijancima, Nijemcima ili Talijanima. Nedostaje volje da se uspoređujemo sa uspješnijima i da se isto provede u praksi, a nedostaje moć samospoznaje i kritike.
Ujutro izlazim van iz zgrade u Sesvetama i odlazim prema autobusnoj stanici gradskog prijevoza prema Zagrebu. Usput,prate me prizori oko nedavno postavljenih podzemnih kontejnera za odlaganje smeća i razvrstavanje otpada. Uklonjena je većina velikih pomičnih kontejnera. Imamo i reciklažno dvorište na cca 600 m udaljenosti u naselju. Sumještani i dalje ostavljaju na ulici gomile otpada iz kućanstva, i to komade namještaja, odjeću, obuću raznu ambalažu. Ostalo smeće nepravilno razvrstavaju, i stalno su razdrljeni i pretrpani kontejneri. U Njemačkoj sam doživjela da me susjed upozorio da vratim smeće kući i prepakiram u drugu vrećicu jer ne stane u spremnik, i ne može se zatvoriti poklopac. Rekao mi je da čekam odvoz smeća sutradan i da onda bacim u isti kontejner. Kod nas da to isto kažem nekom od susjeda koji odlaže pored kontejnera ili pretrpava postojeći, poslao bi me u p.m. i rekao da ona plaća odvoz smeća i da j.m. gradonačelniku i možebit bi i mene poslao u p.m., i rekao da se gonim u selo iz kojeg sam došla. To je sve na manje od desetak metara od prvih prozora i ulaza u zgrade i to smeće vječito smrdi i na raspolaganju je štakorima.U Njemačkoj sam doživjela i poštovanje razvrstavanja otpada. Građani ne bacaju otpad gdje ne pripada. Na ulicama sam zatekla i kontejnere Crvenog križa za odlaganje stare odjeće za potrebite. Nisu bili devastirani i nije bilo odlaganja odjeće pokraj kontejnera.
Sljedeće na što nailazim do busa je gašenje opušaka na autobusnoj stanici. Postoji koš za smeće koji na vrhu ima spremnik za gašenje i odlaganje opušaka. Ni to ne u potpunosti ne poštuje. Pod na stanici ima dosta opušaka. U nekim europskim zemljama zabranjuje se pušenje na javnim mjestima. Onda naiđe ulični čistač koji mete stanicu i ne pomete sve opuške i papiriće. Dolazi autobus javnog gradskog prijevoza. Lijepo piše da se ulazi samo na prednja vrata, a izlazi na sva ostala (srednja i stražnja vrata). Niti to se ne poštuje. Moram priznati, niti ja ne poštujem i ulazim zajedno sa ostalom ruljom ko krdo u javni gradski prijevoz, kroz sva vrata. U Njemačkoj sam doživjela gotovo potpuno poštovanje voznog reda. Svi putnici ulazili su na vozačeva vrata i pokazali kartu ili iskaznicu. Dvaput sam vidjela pokušaj ulaska putnika na srednja vrata. Vozač je u jednom slučaju izašao van i zabranio ulaz na srednja vrata. U drugom slučaju vidjela sam pokušaj majke s dvoje djece da uđe u autobus na srednja vrata. U gradskom autobusu bila je policajka u civilu , crvenokosa, odjevena ko punkerica, i ženu s djecom bez karte izvela je van iz busa. Dakle, 100% se poštuje plaćanje prijevozne karte. Kod nas većina u gradskom prijevozu ima odgovarajuću kartu.
Onda taj moj zagrebački bus polako klizi prema gradu, probija se i zastaje u gužvi. Onda naiđe na raskršća u kojima vozila i vozači prolaze kroz žuto svejtlo, ne stignu proći pa se zaustave i na pola raskršća, i onda inspiriraju druge bezobraznike i potpuno zakrče prolaz. I onda taj naš javni gradski bus kasni, i svi kasnimo na posao, umirovljenici kod doktora, učenici i studenti na predavanja. Jednom davno netko je pisao u novinama koliki su poslovni gubici kada zaposleni kasne na posao. U Njemačkoj sam doživjela da gradski autobusi dolaze točno na vrijeme kako piše na službenoj tablici-voznom redu na svakom autobusnom stajalištu. Kako im to uspijeva i danas se pitam??
U tramvajima i autobusima zatičem ljude kako sjede na sjedalu do sredine, a pritom je mjesto do njih do prozora prazno i obično tamo drže svoje torbe i vrećice, a mi ostali se gužvamo na stajaćim mjestima. U Njemačkoj nikada nisam vidjela da bi netko sjedio do sredine, a da je mjesto do prozora prazno. Zatim, nikada nisam u Njemačkoj doživjela da netko nekoga diže sa mjesta jer je star, bolestan, nemoćan. Postoje označena mjesta za takve putnike koje nitko ne uzurpira.
Tko se još sjeća brojnih telefonskih govornica kada još nije bilo mobilnih telefona koji stanu u džep? Telefonirali smo ubacujući kovanice ili žetone u telefonski aparat. Nerijetko na govornicama su bili redovi, po dva, tri čovjeka. Čekam ja tako u Njemačkoj na red pred govornicom. Dođem ja tako na red da zovem. Iza mene je bilo dvoje ljudi. Obavim ja jedan telefonski razgovor i krenem ubacivati kovanice da nazovem sljedeći broj, a mene čovjek koji je bio sljedeći na redu, potapša po ramenu i kaže da stanem u red iza zadnjega i da dalje čekam red da obavim sljedeći poziv. Kod nas mogao si beskonačno telefonirati i zvati sve brojeve koje trebaš i nije te briga što je red iza tebe, i tko bi se sjetio da je kulturno nazvati, svatko po jedan broj.
I tako… mogla bih ja pisati o svojim zapažanjima sa nekih putovanja još puno…
Davno sam čula balkansku izreku: „Umiljato janje dvije ovce sisa, a bezobrazno-tri.“
Cvijeta Grijak
(10)