„Mislim da vas poznajem. Vi ste njegova djevojka.“ Lice joj je poprimilo neobičan izraz, iako, mogao je to biti i tipičan izraz za njeno lice, a ja to ne bih znao jer je nisam zapravo poznavao. Onako zapravo kako poznaješ nekoga koga poznaješ, ako me razumijete. Znao sam samo da je upravo to, njegova djevojka.
„Mislim da sam ipak malo više od toga.“ – rekla je glasom za koji bih se mogao zakleti da potječe iz nekog prošlog stoljeća, kada su još postojale dame. Da, rekla je to upravo tako, kao dama. Nježno, dostojanstveno, s dozom šarma, ipak malo podižući lice prema gore i time potvrđujući svoju izjavu. „Zaručnica? Žena?“ – blesavo sam upitao želeći vidjeti koliko vremena treba jednom barabi da isprovocira damu. Više od dvije rečenice, sigurno, shvatio sam čim je odgovorila na provokaciju još nježnije i još smirenije. „Ne, gospodine. Nisam mislila na to.“ – započela je, a ja nisam mogao, a da ne pogledam oko sebe pogledom tražeći gospodina. No dobro, valjda je moralo biti tako, prihvatit ću tu ulogu. Bit ću gospodin ako dama to očekuje.
A onda je nastavila.. „Željela sam reći da sam više svoja nego nečija, ako me razumijete. “ „Da, naravno, nisam mislio ništa što bi..“ „I kao takva, kao svoja, vrijedim više nego da sam nečija. Jer tom nekome može pripadati svatko, a svoji možemo biti samo mi.“ Gledao sam je i tada sam zbilja poželio da nisam baraba. Gospodin bi razumio pametne damine riječi.
Izvadila je ruž i prešla njime nekoliko puta preko punih usana. „Ako želite, gospodine, slobodno me pamtite kao njegovu djevojku. Samo sam vam željela na trenutak pokazati da se iza toga bezveznog naziva krije djevojka koja nije toliko bezvezna.“ Nije bila bezvezna, ništa na njoj nije bilo bezvezno. Bila je točno to što je željela da bude. Posebna na milijun posebnih načina.
I tada, kao da sam je poznavao onako kako poznajete one koje poznajete, ako me razumijete. Tada sam primijetio da je lijepa. Lažem, primijetio sam to i ranije, ali tada sam primijetio da je neprirodno lijepa. Kao da dolazi iz nekog budućeg vremena u kojem su svi znanstvenici ovoga svijeta odlučili spojiti svoje vještine u stvaranju neprirodne ljepote. Da. Definitivno da.
„Neću vas pamtiti kao njegovu djevojku. Pamtit ću vas na sve druge načine osim tako.“ Obrazi su joj poprimili nježnu crvenu boju i vidio sam da je na trenutak ostala izgubljena. „Nemojte me krivo shvatiti, gospodine. Mislim da ipak malo previše pričam, pa sam rekla i pokoju glupost.“ Jedina glupost koju je uporno ponavljala bila je ta što me oslovljavala nazivom koji ni po čemu nisam zaslužio. „Ne pričate previše.“ – rekao sam joj kao da je molim da nastavi. Želio sam slušati rečenice, tako lijepe da zasigurno dolaze iz prošlog vremena. Želio sam gledati lice, tako lijepo, kao da dolazi iz nekog budućeg vremena. Želio sam je slušati i gledati čitavu svoju sadašnjost. Sada, sada, sada i sada. Sadašnjost može trajati vječno ako je znamo živjeti. A ja sam je želio živjeti uživajući u njoj. U dami zbog koje bih mogao biti gospodin. U tom trenutku poželio sam (i sigurno sam zbog toga lud) da bude čak i moja. Poželio sam damu koja je željela biti samo svoja.
I unatoč mojim željama, unatoč njenim željama, ona je, jednostavno i dalje bila njegova djevojka.
Jelena K.
(83)
