Naslovna Blog Klara Soldo - Osvrnimo se Jel’ no ljubav il’ se netko igrao u pijesku?

Jel’ no ljubav il’ se netko igrao u pijesku?

202
0

Tema ljubav.
Pa kud baš mene? – pitati to.
Bio je moj odgovor u prethodnom tjednu jednoj osobi koja mi je intrigantno postavila pitanje o ljubavi na što sam ja odlučila ostati suzdržana i ne odgovoriti.
Zato jer…
Kao i obično bio bi širok opsežan, ne bi se uklapao u standarde, djelovao bi konfuzno, komplicirano a zapravo vrlo jednostavno sve to skupa može biti.
Jednostavno…
Može biti…
Za mene možda.
Jer sam jedna od onih koja je zaljubljena u ljubav.
Vidim ju u svemu.
S druge strane vidim i onu ružniju stranu.
Vidim ju u svemu.
I nikad mi poznavanje jednog i drugog neće dati dovoljan razlog da ne vjerujem u ljubav.
Ne vjerovati mogu samo ljudima i to mi se do sad pokazalo kao dobra odluka.
Nikome ništa, od svakoga i svega oduzmi 70%.

Danas ćemo o jednoj i drugoj, ako mi dopustite…
I ostanete sa mnom do kraja…

Da to sve fino seciramo i prilagodimo brzopletom tržištu kojem se ne da razmišljati, voljeti i dugo čitati.
Nije ljubav problem.
Problem su ljudi.
Zato i jesam zaljubljena u ljubav, a ne u ljude, pa si onda postavimo pitanje:
Kako voljeti ljubav, a ne voljeti ljude? Pa nije baš tako i skoro je nemoguće.
Na kraju moraš barem malo i najčešće od tih ljudi odeš, ne od ljubavi.

Što to sad znači?
U odnose ulazimo zbog sebe i ne znam jeste li primijetili ali sve se u životu vrti oko nas i naših potreba.
Tako nas „uče životima“; to nam je pravilo; prvo sebi ugodi, prilagodi i složi.
Poslije druge predloži, uključi i složi.
Ali prvobitno ih odloži.
Od ljubavnih odnosa smo počeli tražiti savršenstvo, a najčešće to sami nismo voljni ponuditi.
Ako i jesmo to ide po principu „kako ti meni, tako ja tebi“ bez puno razgovora, pregovora…
Također odnosi su se počeli uzimati „zdravo za gotovo“.
Ajde, idemo. Idemo na kavu, idemo na piće, ti mi odgovaraš, ti mi ne odgovaraš, ajmo probati to, to i to – sve na brzinu i bez puno obveza jer ništa od navedenog se ni ne uzima za ozbiljno.
Dok se istina krije u tome da s „osobom“ prvo trebaš pojesti par kila soli i prijeći nekoliko milja pa tek onda reći bilo što, a kamoli nešto konkretno.

Stanem, zaškiljim i pitam: Jel’ no ljubav il’ se netko igrao u pijesku?
Često, svugdje, za mnoge…
Ali briga me “pišem” jer “čitam” da ne bih mogla „poput njih“ živjeti laž i pola, prazno do bola.

Dok se istina krije u tome da voljeti možeš svakoga samo ako odlučiš da će „to biti to“.
Što normalno opet nije „fer“ ali navikli smo da život to nije, jer pretežno gledamo sebe u odnosima gdje je nesumnjivo dvije ili više osoba… Što će reći – „sebičanstveno“ i nerealno.jel-no-ljubav-il-se-netko-igra
Jer smatraš da to zaslužuješ, da bolje ne zaslužuješ, da ti se više ne da tražiti, da vremena nemaš ili nešto pedeseto što će te natjerati da prijeđeš na višu razinu, a piše se kao „brak“.
Mnogima se čita kao „mrak“.

A zašto je to tako?
Pa i mene još malo zanima, stoga proučavam, stići će u jednom od narednih tekstova i na tragu sam tomu kako je povezan s naglom evolucijom i emancipacijom žene.

Činjenica je da se percepcija braka promijenila.
Smatra se kao „čvor dotadašnjeg života“ dok bi trebao biti ideal ugode i zajedničkog života jer skupa – lakše je.
I da se razumijemo naravno da nije isto kad imaš malog čovječuljka koji je u tvojem vidokrugu životu/ljubavi za narednih zauvijek, koji 700 puta dnevno zovne „mama/tata“ ili isto toliko puta pita nešto, koji te neće spavati, te neće jesti, a uskoro ima u planu srušiti komodu na sebe dok ti razgovaraš na telefon. Naravno da nije isto plaću zarađivati/dijeliti na sebe, sebe i na „nas“, nije isto ni polagati račune ne znam koliko puta dnevno gdje si i kada ćeš doći, odrađivati „svoje“ i „zajedničke“ stvari/potrebe.
Nećemo se nikad lagati da je „sve isto“.
To je onaj trenutak kad ćemo na tren skinuti „ružičaste naočale“.
Možda će peći oči. Melem za to je da „bacimo taj problem“ iza sebe jer je neizbježno da vrijeme prolazi, lova treba i problemi u nama s vremena na vrijeme izviru – al’ ajmo tad uhvatiti se čvrsto za ruke.
Ajmo ako do problema „na birou smo“ dođe – izaberemo – „idemo kucati od vrata do vrata za posao“ ili ako dođe „imam neizlječivu bolest“ izabrati borit se i biti hrabar do kraja. Jer to je život i lijepo je. Barem ovo što smo skupa.
Ali to mogu samo nesebične osobe. Nesebičnost je isto hrabrost.

Činjenica je da se svrha ljubavi promijenila.
Sad je sve više ljudi u nekim dogovorenim zajednicama „da nismo sami npr.“
Činjenica je kako u rijetkosti brojimo „dugogodišnje zajednice“ jer danas ti neću progutati što si „bio/la ljuta“, nego ti danas prijetim odmah s razvodom, prekidom, uzimanjem imovine, radijatorom i sl.
Činjenica je da sve manje u ljubav vjerujemo i iskrenoj ljubavi se nadamo.
A ja sam čula i ovu: „Jasno mi je da se netko jednoga dana može probuditi i reći da me više ne voli“.
To je jedna od modernih izreka. Ja joj čvrsto sudim i kontriram. Jer ako zaista voliš, voljeti nikada ne možeš prestati. Ljubav ne može nestati, može samo promijeniti oblik. Umjesto zagrljaja ili cvijeća u naručje ti može stići npr. podrška ili to što će preuzeti „tvoj“ zadatak za danas…

Također, voljeti i biti zaljubljen su dvije stvari. Ovo drugo možeš s rijetkima i traje od prvog pogleda do max. 2 godine. Ono prvo možeš sa svima ako odlučiš samo po drugim količinama i okolnostima.

Ako se razumijemo.
Za kraj.

Ne vjerujem više u razvode, prestanke, prekide i odlaske.
Ne vjerujem više u onu „ljubavi više nema“.
Nema želje, istih interesa, smjerova pogleda.
I sama sam jednom rekla: „ne volim te više“ a zapravo je bilo „ne želim te više“ i kako je to samo jadno.
Baš kao što ljudi nikada ne napuštaju ljude koje vole nego one koje su koristili. Za pumpanje ega, uzaludno traćenje vremena ili nešto treće.

I ako ljubav prestaje, nestaje ne znam zašto onda uopće volimo, dišemo, pišemo; riječi, tekstove, knjige.
Ne znam zašto onda mnogi isprepliću prste, kad njihovu ljubav dovoljno opisuje i ispreplitanje prezimena. Radi imovina, društva, bijega od samoće.
I nije istina, da „kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala“ – dragi Mile Kekin.
Jer i ranjeno i ludo, da se popraviti.
Jer ljubav se ne predaje.
Pred oltarom borim se da očuvam stvarnu ljubav, da oltar sačuvam laži i interesa.
Jer ja još uvijek je*em jeftini klišej da se samo onom pravom piše…
Što zbog sebe.
Što zbog „nekih budućih“.
A ti Bože baci ljubav ljudima i nema veze ako malo i fulaš, al’ zato kad budeš bacao ciglu modernom životu, molim te budi precizan…

Klara Soldo

(202)

Tagovi: