Cvijeta Grijak: Povratak Insomničarke
Nedavno sam naišla na Internetu na svoje stare postove koja sam pisala za Blog stranicu Večernjeg lista, a potom su mi isti postovi objavljivani na Slatina.net-u. U meni je čitanje starih postova probudilo onu lijepu nostalgiju za komunikacijom s tada nekim već stalnim čitateljima postova blogerice Insomničarke. Pisanje proizvodi osjećaj katarze i ispunjenja istovremeno i komunikaciju sa samom sobom, potom ono što mislim, pošaljem svijetu. Poželjela sam opet pisati.
Prošlo je od tada i više od desetljeća u kojemu su se svakojaka čudesa dogodila. Moja kosa postala je bijela, i ja kažem na tu činjenicu da mi je „ocvala“ kosa. Za očekivati bi bilo da lošije spavam jer sam starija, no međutim spavam solidno. Uz određene rituale i poštivanja zdravih navika. Idem svaku večer u isto vrijeme na spavanje, propuštam Otvoreno i RTL Direkt, te Vijesti iz kulture i poneki dobar igrani ili dokumentarni film. Nešto malo jedem prije spavanja, ne pijem limunadu, cedevitu, kokakolu i slična pića, voćne čajeve s đumbirom, ne opterećujem se teškim mislima, ne jedem voće i salate, kao što je kiseli kupus. Sve te fine stvari razbuđuju. Pijem čaj, od kamilice, mente ili matičnjaka, ili toplo mlijeko s malo meda. U krevetu sam oko pola deset i ušuškam se s mišlju da je krevet najljepše i najudobnije mjesto na svijetu, a spavanje najugodniji osjećaj na svijetu. Potrebno je što manje vremena provoditi pred ekranima od mobitela do TV ekrana, jer emitiraju plavo svjetlo što može utjecati na lošije uspavljivanje i spavanje. Tako kažu stručnjaci. Padnem u nesvijest i onda počinju nemoguće kombinacije.
Tijekom spavanja događaju mi se najnemogućiji igrani filmovi, ponekad tako dojmljivi kao da su se zaista dogodili. Tako mi je preksinoć jedan poslovni suradnik u snu posudio Mazdu 626, nešto stariji model, svijetloplave boje s metalik efektom, a ja sam ju izgubila. Parkirala sam i zaboravila parkirno mjesto. Auto nikako nisam mogla naći. Auto je nestao s travnjaka na kojem sam ga ostavila ili jesam li baš tu ostavila auto, ili na nekom drugom travnatom mjestu. Osjećala sam se kako sam u velikoj nevolji.
Gdje je nestao automobil? Što ću reći čovjeku koji mi ga je posudio? Pojavila se i policija da istraži gdje je nestala famozna Mazda 626 svjetloplave metalik boje. Bilo je dramatično i nakon buđenja, toliko da sam san upamtila, što je inače rijetka pojava. Obično se ne sjećamo snova. Planiram nazvati tog gospodina, koji se zove Miljenko, s kojim sam inače na „vi“ pa da mu saopćim kakve sam probleme imala preksinoć u snu. Gospodin u stvarnosti inače vozi automobil marke Ford, ne znam otkud mu Mazda 626 koju mi je u snu ustupio. Ja doduše vozim Mazdu 323 i to tamnozelene boje.
Obzirom da ne gledam do kasna TV program, gledam neke svoje drage stvari nakon što dođem s posla. Obavim kasni ručak oko 18 sati, sjednem i odmorim uz divnu seriju koju sam slučajno pronašla na BBC First, a zove se, „Zovite babicu“ (Call The Midwife). Mislila sam da su mi se s godinama promijenili standardi i da ne mogu više gledati nasilne akcijske filmove i patetične, dokone i nestvarne filmove. Gledam ja tako „Zovite babicu“ i kažem mužu da dođe pogledati. Svidjela mu se serija i sad gledamo zajedno, i to svaki dan. Osim sad kada je Svjetsko nogometno prvenstvo. Pogledam „Babice“ za koju smo našli podatak na internetu da je po odabiru čitatelja, odnosno, gledatelja, najbolja BBC-jeva serija u zadnjih 25 godina. Neću vam ništa pričati. Želite li odmoriti, gledajte „Babice“. Počinju nešto iza 18 sati. Onda odgledam dramatični Dnevnik sa događajima na koje mogu utjecati samo u svojoj mikro sferi. Poželim mir onima koji ga nemaju u sebi i oko sebe s nadom u bolja rješenja.
Cvijeta Grijak
(121)