Cvijeta Grijak: Nestašica liječnika
Neku večer na TV, mislim da je bio neki od televizijskih dnevnika u pitanju, rečeno je da u Hrvatskoj ne nedostaje liječnika, već su samo neravnomjerno raspoređeni. Govorilo se o Vukovarsko-srijemskoj županiji i nedostatku liječnika obiteljske medicine i drugih.
Ja sam iz malog slavonskog grada i u vrijeme mog djetinjstva i srednjoškolske mladosti (80-te godine 20 st.) ne sjećam se da je nedostajalo liječnika opće prakse, ginekologa, pedijatara. Pojedinim danima u tjednu dolazili su specijalisti iz najbližih bolnica i obavljali preglede pacijenata. Sjećam se da je bilo liječnika koji su rođeni u Zagrebu ili Beogradu, a da su trajno doselili s obiteljima da žive i rade u malim mjestima i selima. Problema sa stambenim zbrinjavanjem nije bilo. Provincija im tada nije smetala, dapače, uklopili su se u male sredine i postali društvena elita bez prevelike čežnje za svjetlima grada. Društveni život bio je solidan.
U malom gradu mog odrastanja bila je razvijena industrija, ponajprije drvna, zatim prehrambena, duhanska, građevinska i tekstilna. Bila je razvijena poljoprivredna proizvodnja kako u kombinatima tako i u privatnom sektoru. Okolna sela su bila puna ljudi, bujala su životom. U školi nije bilo materijalne razlike između gradske i seoske djece i mladih.
Osim liječnika doseljavali su se inženjeri, profesori i drugi obrazovani pojedinci i cijele obitelji. Gradić je živio punim plućima i nije samo rastao već se i razvijao. Medicinska skrb je bila nešto što se podrazumijevalo, bez problema.
Nedjeljom, na željezničkoj stanici u putnički vlak ukrcala bi se „satnija“ studenata u pravcu Zagreba i pola „satnije“ prema Osijeku. Studentske torbe bile su krcate s izglačanom, čistom odjećom i kutijama s nedjeljnim pohancima, suhim mesom i kobasicama s tavana.
Vratimo se tadašnjoj „provinciji“ koja očito to nije bila. Pa i sad postoje na raspolaganju stanovi za liječnike, pa svejedno ne dolaze. Nude im se i novčane subvencije, ali tko će ti doći u umrli provincijski grad. I ako dođu, to je samo privremeno rješenje, rijetko stalno. Sela su umrla, ljudi su umrli i poljoprivreda je umrla velikim dijelom. Industrija u Slavoniji je mrtva ili „na aparatima“ ili samo sjena nekadašnje snage Slavonije. U malim gradovima strše napušteni silosi i tvornički pogoni.
Moja prijateljica liječnica radila je u slavonskom selu u posljednjih desetak godina i svjedočila o siromaštvu stanovnika do te mjere da je ponekoj obitelji bio problem naći dvadeset kuna za autobus da odvedu dijete na cijepljenje. Problem je i što nema više autobusnog prijevoza svaki dan jer nema putnika niti radnika koji putuju na posao tako da linije nisu isplative.
Starci u selima su sami i jedva da im ima tko pomoći u kućanstvu. Zdravstvena skrb im je teško dostupna. Ohrabruju projekti socijalne skrbi plaćeni iz EU fondova vezano za skrb putem geronto domaćica i sličnih programa. Nekada je selo puno ljudi skrbilo o starcima i nemoćnima.
Manja mjesta očito nemaju više što ponuditi pa su postala neprivlačna, otužna i pusta. Tko god je mogao otići, otišao je.
Cvijeta Grijak
(104)