Cvijeta Grijak: Informacije iz prve ruke

Nisam vam sve rekla što sam mislila vezano za hranu u prošlom postu. Prošli put postavila sam pitanje u tekstu: Što ćemo jesti? Ovaj put pisat ću o svojim iskustvima, sjećanjima i zapažanjima vezano za pitanje: – Što jedemo?

Sjetila sam se iz ranijeg razdoblja djetinjstva, otprilike, polazila sam viši razred osnovne škole, kada je moja mama išla kod susjede po nešto. Pokucala joj je na kućna vrata, pa na vrata „ljetne kuhinje“. Vrata su bila nezaključana što je značilo da je susjeda negdje kod kuće, u dvorištu ili vrtu. Mama ju je na koncu pronašla u vrtu. Susjeda je posipavala poodrasli krumpir bijelim praškom, otrovom za krumpirovu zlaticu. Kaže mama da je krumpir izgledao kao da je pao snijeg. Mama je pitala susjedu, zašto toliko otrova posipa po krumpiru koji će jesti. Susjeda je odgovorila: – Sve će to gospoda u gradu pojesti. Mama je bila zaprepaštena tom izjavom. Susjeda je, naime, prodavala povrće i voće iz svog vrta petkom na tržnici kada je sajamski dan.

Kada dođem na tržnicu u Zagrebu, pitam se otkuda je sva ta zelenjava koja se tamo prodaje i da li postoji kontrola prisustva sredstava za tretiranje usjeva i da li se „pretjeruje“ u upotrebi? Svaki se proizvođač trudi se kako bi se postigao maksimum u proizvodnji i konkurentnost na tržištu prvoklasnim izgledom „robe“. Voće i povrće stiže sa raznih strana, od domaćih proizvođača i iz uvoza. Morala bih se baviti ozbiljnim novinarstvom da istražim sustav kontrole zdravstvene ispravnosti hrane koja se prodaje na tržnici. Ovako pišem iz perspektive djelomično informiranog građanina – potrošača.

Nestaju „kumice“, žene sa sela koje su u Zagreb na tržnice donosile višak hrane proizveden na njihovu gospodarstvu. Iz godine, u godinu sve ih je manje. Mislim da je to veliki problem koji ukazuje i na sociološke i gospodarske promjene na selu i u cjelokupnom društvu. Nešto se događa. Za pretpostaviti je bilo ako „kumice“ donose jaja, sir i vrhnje na tržnicu, da drže domaće životinje i da prirodnim gnojivom gnoje vrtove. „Kumice“ su ujedno i čuvarice starih sorti povrća i voća i njihova sjemena, koje čuvaju generacijama. Postoji jedna „caka“ kod povrća i voća koje je prihranjivano umjetnim gnojivima – ono ne dehidrira (ne smežura se), već propada na način da postane gnjilo.

Za pretpostaviti je da će netko tko isključivo živi od poljoprivrede i ratarstva maksimalno koristiti sredstva za kondicioniranje rasta svojih usjeva. Nadam se da je obveza pohađanja predavanja i polaganje ispita vezano za upotrebu farmaceutskih sredstava za zaštitu bilja, za koje nas obvezuje Europska Unija, urodila pozitivnim ishodom i da nas domaći proizvođači hrane ne truju. Mi smo otporniji od onih silnih pčela koje su pomrle u Međimurju i na još par mjesta u Hrvatskoj, pri čemu se pretpostavljalo da su se otrovale od sredstava kojima se tretiraju usjevi.

Na samom početku Nove 2007. godine zbog bubrežnog kamenca u silnim bolovima završila sam u na Urologiji Bolnice u Virovitici. Ondje sam bila u trokrevetnoj sobi s dvije gospođe sa sela iz virovitičke okolice. Ležeći u bolnici kratile smo vrijeme razgovarajući. Obje gospođe privatno su se bavile uzgojem paprike, rajčice i tikvica u plastenicima, za poznati i najveći domaći trgovački lanac. Pričale su da od trgovačkog lanca dobivaju steriliziranu zemlju, sterilizirano stajsko gnojivo i sredstva kojima tretiraju nasade u plastenicima. Pričale su mi kako im dolaze iz tog trgovačkog lanca kontrolori u određenim vremenskim razmacima, uzimaju uzorak povrća i testiraju moguća prekoračenja primjene sredstava za prskanje povrća. Ukoliko bi ustanovili nepravilnosti i prekoračenja prisustva kemijskih sredstava, ne bi otkupili proizvod. Od tada vjerujem tom trgovačkom lancu i bez razmišljanja i bojazni kupujem voće i povrće. Nadam se da se u međuvremenu nisu pokvarili. Bile su to informacije iz prve ruke.

Cvijeta Grijak

(41)