Cvijeta Grijak: Biznismeni na loš hrvatski način
Ovih dana afera oko izvlačenja novca u private džepove, takozvanih biznismena, u sprezi s odgovornim ljudima iz vlasti, a kojim se treba financirati predragocjeno nam Javno zdravstvo, potakla me na razmišljanje o privatnom poduzetništvu, ali onom stvarnom. Pitate se što ja podrazumijevam pod stvarnim poduzetništvom. U njega pripada cijeli realni sektor, odnosno sva poduzeća, manja, srednja, OPG-i, obrti i industrija koja proizvodi određena dobra – proizvode koje plasiraju na tržište rada i proizvoda. Prodaju ga i tako ostvaruju DOHODAK. Novac koji dobiju na domaćem ili stranom tržištu za svoje prodane proizvode uplaćuje se poduzeću ili industriji. Taj dohodak, uprihodovan novac dijeli se na troškove proizvodnje, place radne snage, plaću vlasnika poduzeća, zatim se oporezuje pri čemu se porezi uplaćuju u gradski i državni proračun. I to je jedini novac koji je realni prihod. Npr. učitelj ili liječnik su zaposleni u Javnom sektoru i plaća za njihov rad isplaćuje se iz proračuna. Kladim se da u novinarskoj anketi na ulicama nekog grada da pitamo građane što znači pojam REALNI SEKTOR, malo tko bi znao odgovoriti.
Biti poduzetnikom velik je, odgovoran i težak izazov na nemilosrdnom tržištu. Mnogi se kao lavovi bore da budu gospodari vlastite egzistencije. Riječ je tu i o izazovu da ispitaš granice svojih sposobnosti. Kod poduzetnika često je angažirana cijela obitelj u poslu, danonoćno su prisutni u svojim tvrtkama, njivama,farmama, tvorničkim halama. Mnogi ne znaju za bolovanje i godišnji odmor i slobodne dane. Nerijetko i propadaju, padnu u dugove ili iz jednog posla krenu u drugi. Nije lako nabrojati osobine koje je potrebno imati da bi netko postao uspješan privrednik. Malo je takvih i treba ih poštovati.
Svakodnevno se srećemo sa svim proizvodima koji nam služe u svakodnevici i ne razmišljamo o predmetima koji nas okružuju. Npr. danas je nedjelja i pravit ću kolače. Koristiti ću mikser za proizvodnju kojeg su brojni polagali ispite na fakultetima elektrotehnike, strojarstva, ekonomije i dizajna da bi se proizveo taj moj ručni električni mikser. Pa frižider, pa televizor, pa gradski autobus s kojim putujem ujutro u Zagreb na posao. To su cijele vojske stručnjaka zaposlenih da bi se proizvelo sve što nas okružuje na poslu u gradu i kod kuće. To je nešto što se podrazumijeva, eto, palo je s neba, a nije, iza toga je golemi rad i školovanje. To je poduzetništvo. I onda se nađe ekipa koja registrira tvrtku i nakači se na javni proračun, gradski ili državni i tako posluje, ako se to moći nazvati poslovanjem da prodaješ precijenjene medicinske uređaje na račun javnog novca koji se ubire iz plaća svih zaposlenih i u javnom i realnom sektoru, voziš skupi auto i gaziš ljude po pješačkim prijelazima. Nema šanse da biznismen na hrvatski način, tog formata propadne. Veliki frajeri, neka odu u realni sektor pa neka se dokazuju. Da vidimo dokle će stići. Možda do stana u predgrađu od 50 č.m., za koji su dohranili pokojnu baku, i do starog Opela. Biznismeni na loš hrvatski način, a ne poduzetnici.
Cvijeta Grijak
(21)