A što o svemu ovome misli nekadašnja feministica?

Prvo i osnovno – naslov je bio „klikbejt“.
Jer tema poput feminizma stvara konfuzije i problematike.
Isto kao i rečenica “moramo razgovarati”.
Isto kao i nasilje, isto kao i pravosuđe malograđanskih – niskoelitnih sredina.
Možda malo kasnim s osvrtom na temu.
Aaa, možda i ne…
Kako god…

Ekipa “blagih sabotera” u ulozi znatiželjno napetog muškarca ili ljubomorne žene koje zanima moj stav o trenutnoj temi, bez razmišljanja postavilo bi pitanje; a što nekadašnja feministica misli o ovom nasilju u Srbiji, Hrvatskoj?

I stvarno, zapitala sam se na trenutak.
Što nekadašnja feministica – ja.
Misli o ovome…
Jel’ smije uopće misliti…
Kako da kiselinu i gorčinu želuca i usta probavi.
Kako da samoj sebi predbaci to što je napustila taj ring, jer očigledno je bilo da ne vrijedi.
Nikad neće biti jednako.
Koliko god se borila, što god pisala, obznanjivala…
Očigledno je da se nalazimo na mjestu regije balkanske I da koliko god težili, upinjali, borili se, tražili i molili – kad tad će se ispostaviti da nije bilo vrijedno.
Jer tu pretežno “živjeti, boriti, truditi, težiti” s vremenom gubi na značaju. Hladi se.

Bojim se da nikada nije kasno za pisati o ovoj vječnoj tabu temi. Muškarcima, ženama, seksizmu, ne realizmu, balkanizmu i ostalim bolestima koje nekako u stopu prate ovaj poluukleti (bojim se) prosperitet.

Nemojte se brinuti. Neću pričati o teorijama zavjere.
Ali nekako čini mi se da smo korak po korak kao neka olupina koju guliš i guliš, nikad ne izguliš jer uvijek na površinu ispliva neko novo “s(r) tanje” koje je potrebno guliti.
Poput posude bez dna u kojoj se možeš utopiti, koja će te pojesti.

Tako je to kad te malo “maši” odgoj, ljudskost i karakter.
Pa svoju titulu muškarca zamijeniš s titulom kipa jer si ženu uzeo gledati kao objekt ili predmet.
Nažalost.

Takvi kipovi postoje i bacaju sjenu na žene i prave muškarce.
Guraju ih po strani, u kut…
Nažalost.

Fino su se ugurali u sfere našeg društva koje mu soli na rep staviti ne može.
Guraju i nas žene.
Majke.
Potencijalne majke.
Kćeri.
Guraju nas da na društvenoj skali uvijek budemo ispod njih, da radimo sve za njih, da se trudimo, da ih rađamo, odgajamo a onda nas šutnu, ponize ili se jednostavno postave tako da se naš rad ne vrednuje.
Kao da nismo.

Jedno vrijeme.
Bildala sam znanje, bildala sam mišiće, bildala sam osjećaje ljubavi i mržnje istovremeno. Tukla, borila i lomila – za svoje, za malo svojeg ne bi li “riješila” bolji svijet. Da k’o suvenir svijetu ostavim jednoga dana “nešto bolje”.
Onda sam odustala od te borbe jer sam shvatila da se borim s vjetrenjačama ali nažalost borba je samo prešla iz vidljivog u manje vidljivi oblik.
Sad se borim u sebi.

I nisam.
Nisam smislila kako bi taj novi svijet izgledao.
Svijet koji ne bi ometao da žena bude žena, a muškarac da bude muškarac. Na kraju da se isto vrednuje, da se ne gubi izvornost ali ni ne stvara mjesto za potlačenost (a potlačene smo vjerujte mi, koliko god se činilo da nismo).

Svijet u kojem ne teče borba za prevlast, borba za „biti iznad“.
Svijet u kojem ne postoje “muška zanimanja i ženska zanimanja”.

Jedno nikako nisam zaboravila, stoga pozivam sve žene na isto.
Nemojte zaboraviti na prave likove, jer su ih kipovi zaklonili.
Rukom pogurajte kipa, da dospijete do lika.
Nemojte zaboraviti na one muškarce koji su bili vaši najbolji prijatelji, vaša najveća podrška, vaši najbolji ljudi, vaše rame.
A to su svi oni od čijeg ti ponašanja zastane dah, to su svi oni očevi, muževi, prijatelji koji stvarno jesu, jesu baš to – predivni.
Stoga u znak podrške nemojmo ih zaboraviti pohvale, nemojmo ih zaboraviti – izostaviti, kad nižemo pokude…
Jer su to oni koji imaju hrabrosti biti karakter.
Jer su to oni koji imaju hrabrost ispasti čudaci, pustiti suzu, izreći oprosti i pred konzervativnim društvom ispasti što god treba za koga god treba, ne bi li na kraju jednostavno bili baš ono – muškarci, očevi, kavaliri ili već…
Jer su to oni koji su odlučili ne biti poput loših likova iz prošlosti ili sadašnjosti obitelji i šire, pa su povukli debelu crtu i uzeli novi papir, stvorili novi predložak.
Nesumnjivo ovaj svijet će uskoro trebati promjene razmišljanja, ponašanja i bivanja, jer u suprotnom – neće biti.

Rezime:

Neki kažu da smo krive jer smo pojavom izazvale.
Neki kažu da smo krive jer smo suviše seksepilne s dolaskom novih trendova, tehnologija i stoljeća.
Neki kažu da smo krive jer se borimo i branimo.
Neki kažu da smo krive jer previše tražimo svoja prava.
Neki kažu da smo krive jer smo čekale sramotu na svjetlo dana iznijeti.

Ja kažem da smo krive, jer smo takve rodile, odgojile.
Ja kažem da smo krive jer smo takve pustile, s njima išta gradile.
Ja kažem da smo krive jer smo prešle prvo preko ružne riječi, povišenog tona, manjka poštovanja.
A zatim preko nečeg većeg…

Pa vas pitam; da znate da je vaše dijete to učinilo
Kome bi presudili – sebi ili dijelu sebe koji ste dale u nadi da će on kad odrasti biti pravi muškarac?

Klara Soldo

(226)