Naslovna Novo “Imate nešto sitnog, treba mi za hranu?”

“Imate nešto sitnog, treba mi za hranu?”

112
0

Kad sjedite iza stakla mondenog kafića u centru grada koji bi htio biti metropola i pijete kavu s mlijekom za 13 kuna, onda ste bogat čovjek. Kako? Pa, eto, svako malo uđe netko i ispruži ruku prema vama, moleći koju kunu. Razgovarate s prijateljima, prepričavate sinoćnji cajka party, pa vam smeta taj dodir siromaštva. Ne može u vaš namirisani svijet, ispunjen radošću, bijelim i crnim užicima, samo tako, niotkud, banuti neka spodoba koja se nije znala snaći. I sada, dok ovo pišem,, sjedim za prvim stolom tog skupog kafića kraj kojeg moraju proći sve manekenke, ‘manekenke’, glumice, ‘glumice’, političari, vlasnici, velikaši, feudalci, njihove priležnice i prikrpani članovi te, kako mediji često pišu, kreme društva. Sjedim i pišem, riskirajući da mi konobar postane nervozan jer predugo cijedim tu kavu koja zapravo košta 2 kune. A naplatit će mi ju 13.

Za visokim stolovima uz samo staklo, na mjestima s kojih se najbolje vidi ta i takva krema, sjede njih trojica. Zalizani, utegnuti u premale košulje, glasni, bahati, samouvjereni i nabildani. Naručili bocu votke, pa miješaju sa sokovima. Ima se, to je poruka svima s ove i one strane stakla. Iz zvučnika, kao u nekom ludom scenariju krene John Legend, a na vratima se pojavi ona.

Crne kose svezane u rep, s vrlo malo šminke, mlada, velikih ali umornih očiju. Iako je pokušala sakriti, jasno je da ne spava dobro, muči nešto to mlado stvorenje i te joj brige ne daju da bude lijepa kao što inače je. Mlada kao Bambi, rekao bi jedan moj prijatelj. Ode u dubinu kafića i na moje iznenađenje, krene od stola do stola s ispruženom rukom. Moli da joj kupe nešto za jesti, moli pedeset lipa. Skamenio sam se za svojim laptopom. Legend je upravo pjevao ‘my head is under water but I’m breathing fine’, a mlada je crnka išla od stola do stola. Prekidala ljude u razgovoru, ulazila im u prostor, remetila tijek brbljanja na kavi. Većina je, baš kao i ja, bila iznenađena da tako lijepa i mlada djevojka prosi, dali bi joj nešto sitnog i okretali glavu od nje, kao da im ide na živce što ih podsjeća gdje žive. Došla je do mene. Tek kad su nam se oči srele, vidio sam da plače.

‘Molim vas imate nešto sitnog da si kupim kruh?’, prozborila je, gutajući suze.

Dao sam joj nešto, koliko sam imao, a onda shvatio da ju ona trojica iza njezinih leđa okreću. Jedan od njih, valjda uvjeren da je galantan, privukao ju je njihovom stolu i ponudio joj već pripremljeno piće.

‘Ajde mala, popij malo. Konobar, daj mi još jednu bocu’, proderao se tako da kraj pjesme ‘All of me’ nitko u kafiću nije čuo.

Vidio sam da se izvlači iz njegovog stiska, govori im nešto, tijelom jasno pokazujući da ne želi ostati.

‘Nego, mala, šta ti ovdje žicaš, kako te nije sram?’, derao se jedan od njih, već dobro pripit. Ona je nešto objašnjavala i na sve načine pokazivala da mora ići. Zagradili su ju tako da ne može do vrata, gurali joj u ruku sto kuna, skidali joj gumicu s kose tako da je pala po ramenima, čvrsto uvjereni da njihovoj zabavi nitko ne smije stati na kraj.

Krenula je neka brža pjesma pa su momci kao nešto počeli plesati, s crnom ljepoticom u sredini. Znao sam da neću moći još dugo. Znao je očito i konobar, pa mi je došao šapnuti:

‘Znaš, bolje je da se ne miješamo, ovaj visoki je sin predsjednika stranke, nije se s njim za šaliti. Ne smije mu nitko ništa.’

Siromašna se ljepotica izvukla iz klopke, polako otvarajući vrata u slobodu. Ili u njezin duhovni i fizički zatvor. Ostavio sam laptop onako otvoren i izjurio za njom. Htio sam čuti priču.

Maria, 27 godina, diplomirana novinarka bez posla, ima doma malo dijete, otac pobjegao čim je saznala da je trudna, živi u unajmljenoj sobi u Gajevoj. Obećavali su joj poslove, konobarila je, radila u restoranu brze prehrane, a cijelo to vrijeme sanjala toplu redakciju puno entuzijasta koji stvaraju vijesti, koji su na izvoru. Izvrsno piše, kaže. Ali nema vezu. Nema stranku, nema važne igrače.

Nemamo niti mi, pa će od sad će Marija pisati za Free voice. Čitajte ju.

Toni Volarić

(112)

Tagovi:


OSTAVITE KOMENTAR

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*