Srebrenica i Žepa bile su dvije muslimanske enklave u istočnoj Bosni koje je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) 1993. stavilo pod svoju zaštitu jer se u njima sklonio veliki broj civila. Muslimanski borci iz 28. divizije Armije BIH, slabije naoružani, branili su te civile na veoma razvučenom bojištu koje je bilo u okruženju vojske Republike Srpske (RS). Početkom srpnja počela je konačna ofenziva Vojske RS koja je stjerala oko 25.000 civila (žene i djece) u dolinu sela Potočari gdje se je nalazila tvornica akumulatora i još neke druge velike tvorničke hale. Njih je trebao štititi nizozemski bataljun UNPROFOR-a od nekih 400 vojnika koji nije ispunio svoju zadaću i zbog politikanstva velikih europskih država. Vojska RS zauzela je enklavu 11.7.1995. i odmah su počeli s odvajanjem muškaraca od žena i djece Prve egzekucije muškaraca počele su već u Potočarima, pa se je velika grupa od 10-15.000 muškaraca odlučila spasiti bijegom kroz šumovite planine prema muslimanskoj teritoriji (Tuzla i Kladanj) na sjeveru. Oko 1.000 muškaraca koji su se predali kasnije su ubijeni. Od 11. do 19. srpnja trajao je lov na ljude (1/3 vojnici, ostalo nenaoružani muškarci, mladići i djeca i nešto žena) koji su hvatani u većim ili manjim grupama na trasama prolaza i streljani od vojske RS na raznim lokacijama i šumama srednjeg Podrinja https://hr.wikipedia.org/wiki/Genocid_u_Srebrenici U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima (grobljima) po odluci članova njihovih porodica. Žrtve potječu iz različitih općina, a najviše ih je s područja istočne BIH (Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića). Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta, od toga u 77 masovnih grobnica otkrivenih nakon rata.
U Memorijalnom centru Srebrenica zapisana je brojka od 8372 ubijenih, koja nije konačna. Ovo spomen područje u Potočarima s mezarjem počelo se izgrađivati 2001. a Marš mira ove godine održan 21. put. U početku je njegova trasa bila različita, ali se sada ustalila veoma zahtjevna i teška trasa od Nezuka do Potočara (oko 100 km kroz planine) – obrnutim smjerom od Puta smrti 1995. godine Na ovom Maršu mira sudjelovalo je najviše do sada (6.660 sudionika iz BIH i cijeloga svijeta) kojima je na punktovima i povratničkim selima pružana besplatna okrjepa koju je su darovali pojedinci i poduzeća. Drugog dana u planini ih je zatekla jaka kiša tako da su im noge ostajale u blatu, pa im je čak donirana i nova obuća. Enklava Žepa osvojena je 25. srpnja, ali su bolje prošli jer im je general Mladić dozvolio evakuaciju zahvaljujući mudrim odlukama muslimanskog zapovjednika Avde Palića (naknadno likvidiran). I Žepljaci su ove godina išli na svoj Marš mira prema Potočarima po 18. put. Osim pješaka svoj obol žrtvama genocida dali su i biciklisti, motoristi, 20- tak konjanika i preko 500 sudionika na više od 330 quadova koji su prošli trasu od 100 km kao i pješaci. Ove godine održan je i 14. ultramaraton Vukovar – Srebrenica (227 km) čiji je idejni začetnik i sudionik hrvatski branitelj iz Pakraca Duško Štrbac.
U dogovoru s prijateljem Ramizom Berbićem tuzlanskim mirovnim aktivistom i borcem za ljudska prava ispred Crvenog križa Slatina našli smo se Đemal (Đemo) Delić (naš Slatinčanin rodom iz okolice Srebrenika) i ja u Konjević Polju 10. srpnja. https://n1info.ba/vijesti/ramiz-berbic-18-put-na-marsu-mira-napisao-je-i-pjesmu-uspomene/ Zaustavili smo se u Potočari hanu kojeg je izgradio uspješni turski industrijalac Muzzafer Çilek (Čilek) svjetski poznati proizvođač dječjeg namještaja čija je obitelj (Sikirić) prije 200 godina došla u Tursku iz Fojnice. On je 11.7.2023. ovaj kompleks od 5 zgrada sa sobama sa 160 postelja na kat, odvojenim sanitarnim čvorovima i tuševima za muškarce i žene, prostorom za obredno pranje prije molitve (abdest) i kuhinjom, restoranom i bogomoljom bez minareta dao na uporabu svim sudionicima marša mira i ostalima koji posjećuju Memorijalni centar. Takvu velikodušnosti i spremnosti da besplatno nahrani (juha, grah varivo, kruh, namazi, kolači, voće) te kavom, čajem, sokom i vodom napoji više od 100.000 hodočasnika do sada nisam niti čuo niti vidio. Nepregledne kolone ljudi danonoćno su 2 dana i noći dobivali potrebito od ljubaznih volontera i osoblja, održavana je čistoća toaleta, ljudi su se tuširali i bez rezervacija noćili u hanu. Gospodin Čilek sve to smatra Alahovom nagradom i blagoslovom (hajr) i činom pružanja podrške i pomoći ljudima u nevolji (hizmet). https://stav.ba/vijest/muzaffer-cilek-izgradio-han-u-srebrenici-sveta-zemlja-u-potocarima-je-hajr/18516 Osim njega i drugi pojedinci i pravne osobe darivali su besplatnu okrjepu (čak i sarme, pite, lubenice) u skladu sa svojim mogućnostima.
Ramiz nas je poveo u Dom za starija lica Hatidža Mehmedović (1952. – 2018.) kako bi posjetili majku Šuhru Malić (rođ. 1936.) jednom od prvih suradnice spomenute Hatidže koje su 2002. po povratku u rodni kraj osnovale lobističku udrugu Majke Srebrenice. https://bs.wikipedia.org/wiki/Majke_Srebrenice I jednoj i drugoj 1995. ubijena su dva sina (Hatidži i suprug) i puno bliskih muških rođaka. Majka Šuhra prva je smještena u ovaj dom (najviših smještajnih i uslužnih standarda za 118 osoba) po otvaranju 2022. u kojem je sada 40 majki Srebrenice i Podrinja. Majku Šuhru slikao je 2001. poznati BIH fotograf Almin Zrno i ta njegova monumentalna slika pod nazivom Majka Srebrenice je centralni vizualni element izložbe Naslijeđe nade nakon genocida u Srebrenici: Putovanje nove generacije. Izložba je otvorena u sjedištu UN u New Yorku povodom 30-godišnjice genocida. Ova slika koja je izlagana u većini svjetskih metropola dočarava dušu Srebrenice i dubinu njezine tuge i boli te pokazuje kolektivnu tugu nacije. Đemo i ja pronašli smo majku Šuhru u prostoru Memorijalnog centra u blizini musale (otvorenog molitvenog prostora) predvečer u pratnji kćerke Suade kako dijeli bombone i cigarete sudionicima Marša. Posjetili smo i jednog od njena dva preživjela sina Šukriju koji je svoju kuću u Potočarima dao na korištenje obitelji s 4-ro djece iz udaljenog planinskog sela u okolici Žepe da ne moraju svaki dan putovati radi školovanja svoje djece.
Uz spomenuti starački dom je i vrhunska ambulanta koja pruža usluge svim pacijentima srebreničkog kraja. Nedaleko je i internat za smještaj 60- tak djece iz udaljenih planinskih sela tijekom školske godine i 70- tak koji putuju ali se hrane u ovom centru. Sve je to dio Međunarodnog foruma solidarnosti EMMAUS https://mfs-emmaus.ba/projekti/ BIH humanitarne organizacije osnovane u BIH 1999. Ona je danas raširena na 5 lokacija u BIH sa 330 zaposlenih, provodi 20 projekata, dijeli preko 1000 toplih obroka dnevno, ima svoju proizvodnju hrane, pomaže izbjeglice u svijetu sve pod uspješnim vodstvom direktora Hamzalije Okanovića i sloganom Dobro se boljim vraća. Zato je privukla puno velikih donatora koji radosno daruju novac i sredstva jer znaju da će biti utrošeni za potrebite. Ovaj bosanski Emmaus dio je međunarodnog pokreta Emmaus International sa 425 udruga (zajednica) u 41 državi (definira se kao pokret koji se bori protiv siromaštva i njegovih uzroka kroz svoj rad na terenu i kampanje ) https://www.emmaus-international.org/en/who-we-are/ Pokret je 1949. godine utemeljio kontraverzni francuski redovnik Abbe Pierre (1912. – 2007.)
Dio popodneva proveli smo i u Srebrenici sa Ramizovom suradnicom Mirom iz Torina koja se kao pravnica bori za prava imigranata u Italiji i drugim europskim zemljama. Tamo smo sreli kolonu Marša mira iz Žepe u kojoj je bilo puno Ramizovih poznanika koje je srdačno pozdravio. Uvečer smo otišli u selo Pale (4 km iznad Srebrnice) u kojima smo dočekali većinu sudionika Marša mira, a među njima i pripadnike Crvenog križa Federacije BIH. Na više mjesta na trasi Marša mira održani su „časovi historije“ u kojima se spomenulo važnost te lokacije 1995. godine.
Istu večer 10. srpnja dopremljeno je i 7 tabuta (otvorena ležaljka za mrtvaca koji je umotan u plahtu, bez poklopca) sa tjelesnim ostacima 7 iskopanih žrtava srebreničkog genocida kojima je DNK analizom potvrđen identitet. Nad njima su visoki muslimanski vjerski službenici izmolili molitve i pružili utjehu obiteljima istih.
U petak 11. srpnja od ranog jutra dolazili su hodočasnici autobusima i njih više od 100.000 obilazilo je i molilo za žrtve u mezarju u Dolini bijelih nišana (muslimanski nadgrobni spomenici). U Memorijalnom centru (tvorničke hale) održan je komemorativni program za visoke uzvanike iz BIH i svijeta. Vlada Federacije BIH donijela je Odluku kojom se 11. 7. 2025. godine, Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, proglašava Danom žalosti u Federaciji BiH. Članovi udruge Majke Srebrenice dijelili su bijele marame. Ramiz se priključio protestu mirovne grupe Žene u crnom iz Beograda koje su odale počast žrtvama tražeći da Srbija prizna genocid. U dvorištu jedne kuće čiji su domaćin besplatno davali hranu i piće sudionicima sreo sam Fejzu (1955.) iz Cerske koji je branio srebreničku enklavu, a spasio se s Puta smrti tek sredinom rujna 1995. Pričao je kako su se Srbi služili raznim varkama da pohvataju Muslimane koji su se pogubili u šumama. Otišao je 2003. u SAD i tamo stekao mirovinu i podigao djecu. Ove godine prvi put je došao na komemoraciju i ne namjerava se nikad vratiti u Bosnu za stalno. Rekao mi je da se čovjek ne rađa dvaput da bi iznova počinjao.
Centralni događaj dana bio je zajednički pokop (dženaza) tih 7 šehida uz propisane muslimanske obrede i molitve uz sudjelovanje i klanjanje svih prisutnih. Šehid ili žrtva je titula koja se daje muslimanima nakon smrti, ako umru ispunjavajući religijske zapovijedi ili tijekom rata i koji zbog toga zaslužuju raj (dženet). Bio sam nazočan kod polaganja u mezar (grob) pronađenih ostataka 19-to godišnjeg Senajida Avdića. Cijeli taj obred bio je dostojanstven i pun nekog mira i predanosti u volju Božju. Prije dženaze Husein ef. Kavazović reis-ul-ulema (veliki muftija, najviši predstavnik vjerskog prava u sunitskim zemljama) u Bosni i Hercegovini održao je hutbu (propovijed) iz koje izdvajam:
“Zlo koje je haralo u cijeloj BiH tih teških 90-ih godina prošlog stoljeća ovdje je doživjelo svoj sramni vrhunac. Danas smo ovdje došli da se susretnemo i pogledamo kao braća i sestre u ovim kamenim biljezima. Ovdje su zapisana naša ljubav i tuga. Ovdje smo da dozovemo uspomene na naše najmilije očeve, braću i sestre.
Košulju tuge kojom smo odjeveni tog 11. jula 1995. nikada nećemo skinuti, a odjeću strpljivosti ćemo nositi kao vjernici prihvaćajući iskušenje koje nas je zadesilo. Nismo pognuli glavu pred zlom. Naučili smo da nosimo teret boli koja nam je okačena. Danas taj teret pritiska i njih, one u čije je ime zločin i počinjen.
…Nema zlih namjera koje bi ljude vodile putevima dobra. Na putevima zla rastu samo smrt, očaj, tuga i bol. Na iznevjerenoj duhovnosti može se utemeljiti samo nesreća, a na mitu o odabranom nebeskom narodu – samo zločin. Mezarje na kojem stojimo govori i opominje da se mržnjom i osvetom može stići jedino do zločina, prezira i bolesti duše. Ovo mjesto nas obavezuje da mislimo o budućnosti našeg naroda i naše Srebrenice.”
Na kraju hutbe, reis-ul-ulema je proučio dovu:
“Uzvišeni Allahu, Tebi dižemo ruke naše. Ti znaš šapat svakog srca. Pomozi nam da nađemo lijeka za ranjenu dušu i vječni mir kod Tebe. Blagoslovi Svojim blagoslovom ljude Srebrenice i porod njihov za sva vremena. Usadi u naša srca spomen na Srebrenicu i u našoj sadašnjosti i u budućnosti naših sinova i kćeri. Neka pravda zamijeni tugu, a nada očajanje. Tako Ti Tvoje veličine i milosti. Amin!“
Cvijet Srebrenice (nezvanični simbol genocida u Srebrenici) na svoju odjeću zakačio je svaki sudionik ove komemoracije. Dječaci na kraju su simbol novog života koji uz Božji blagoslov uvijek iznova niče iz pepela razaranja i smrti.
Vladimir Jelenčić
(12)