Nemoj mi reći što će biti
Sve je kako je trebalo biti. U tome je štos. Ali, evo, priznajem večeras da zavidim onima gore koji već znaju što i kako će još biti. Gledaju me na tom balkonu, kako ljetnu večer punim crnim slovima koje će valjda negdje nekada netko čitati. Gledaju i smješkaju se. Znaju lukavci, znaju sve. I znali su sve. Tko će koga, kada, gdje i zašto sresti, tko će s kime i zašto imati djecu, tko s kime neće, tko će s kime ostati, pa i tko će se rastati. Kad pogledaš život u retrovizoru, kad se prisjetiš lica, ljubavi, učenja do jutra, noćnog programa hrvatskog radija ili, danas pokojnog, Radija 101. Kad se malo okreneš pa povadiš ljude i događaje iz fileova sjećanja, na prvi ti pogled ništa neće bit jasno, jer, ili je taj nebeski scenarist bio pripit, ili je izvrstan. A, izgleda da je taj buraz koji nas, kao šahovske figure vuče po ploči, izvrstan scenarist. Baš kad pomisliš da je slijedeći potez predvidiv, pojede ti konja ili topa. Čini ti se ostavio te bez obrane, sve odlazi k vragu. Ali, novi dan, nova partija, opet ti je dao sve figure.
Svako se jutro pomoliš za djecu, pa i svoje zdravlje, a nemaš pojma hoće li i kako taj dan završiti. Imaš sve isplanirano, sastanke, ulizivanje novim kapitalistima, kino, predstavu, koncert, ljubljenje i sve ostalo. Sve je pod kontrolom, pomisliš. Aha, je.Treseš se prije ispita, razgovora za posao ili izlaska s novim nekim, promišljaš, kalkuliraš ponašanje. A oni gore već znaju da ćete pet godina nakon tog izlaska imati dvoje djece. I smješkaju ti se, pomoćnici redatelja, smješkaju se da ne vidiš. Jer, čemu strahovi i panika, kad je sve već zacrtano? Dobro, možeš bit gluh i slijep, pa odigrati po svome, u pravilu na gore, ali ipak je okvir jasan. Pero i Jasna imat će sina koji će za dvadeset godina osvojiti olimpijsku medalju u plivanju. Zvat će se Vito. I svi će s njim slaviti, otac i mati bit će ponosni. Da, isti ovaj par koji u polumraku Zrinjevca nespretno prepliće prste i boji se slijedećeg koraka. On misli treba li ju već večeras poljubiti, ona nije sigurna da je on njezin tip, pa čak u jednom trenutku pomišlja otići prije nego ju pokuša poljubiti i uvući u novu ulicu života. Niti je on ustuknuo, niti je ona otišla doma. Bilo je kako mora biti, novi olimpijski pobjednik je rođen, jer je tako moralo biti.
E, tog frajera koji piše tu ogromnu knjigu života, tog hrabrog scenaristu volio bih pozvati na kavu. Samo da malo škicnem u svoj file, samo da saznam djeliće budućeg, evo, samo da vidim što će biti idućeg Božića, hoćemo li svi biti na okupu, sretni i raspjevani. Pitao bih ga za sudbine naše djece, hoće li nam se trud u zemlji koja je izmislila socijalnu nepravdu, kojim smo ih hranili i školovali, isplatiti. Ajde, buraz, otvori malo tu svoju knjigu života, daj da s ovog balkona iznad grada koji od vrućine stenje, vidim samo jedno poglavlje. Onda opet, zastanem, cvrčci se raspjevali, krijesnice me gledaju iz trave, sova koluta očima na grani trešnje, miševi žure na spavanje, jedan od tri paradajza koje sam uspio uzgojit na balkonu, sav se namrštio zbog svjetla mog laptopa. Ma je li istina da bih htio znati sve unaprijed? Zapravo je možda ovako i bolje. Radi, moli, voli, pa kako bude, čovječe brižni. Možda samo da mi ipak šapneš, scenaristu bradati… ma ne, nemoj ništa reći. Uživaj u privilegiji da znaš ono što naša srca ne mogu znati. Pusti kišu kad ti paše, poveži srca koja će zajedno biti koliko toliko sretna, daj djecu ljudima koji će se o njima iskreno i vrijedno brinuti, nemoj nam ništa najavljivati.
Znam ja tvoju računicu. Kad bi nam sve rekao ne bismo večeras, očevi i majke, sestre i braća, žene i muškarci, trudnice i bake, djedovi i ribari, svećenici i glumci, dugo u noć šaptali molitve. Ne bismo se nadali, ne bismo molili, ne bismo se nadali. Jer, sve bismo znali. Shvaćam. Tek te sada razumijem, ovako star i umoran, tek te sada razumijem. Evo i ja te u ljetnoj noći, klečeći na balkonu iznad pregrijanog grada molim da sve bude dobro, iako nisam zaslužio da budeš dobar. Nisam. Ničim. Ali, hej, zato si ti scenarist, a ne ja. Dobro, malo zavidim tebi i tvojima što sve već znate, ali nemojte mi reći. Nemojte reći nikome, ni majkama, ni bakama, ni kumicama koje se sutra spremaju donijeti marelice na tržnicu, svećenicima, nemojte reći odvjetnicima, ni lopovima, nemojte djeci, nemojte bolesnicima, niti umirućima. Šutite. I slušajte naš šapat, slušajte naše nade za sutra. Iako ga neki od nas, a vi to najbolje znate, neće dočekati.
(68)