Nastavak: Veza bez obaveza
Veza
Bez
Obaveza
Dok nas ne pričepi ili zauvijek…
Zadnji put sam pričala o ljubavi, novonastalim ljubavima i po meni zabrinutoj budućnosti koja nas čeka s takvom percepcijom.
Za uvod sam složila jedan primjer.
Pa pogledajmo što to.
Temeljni zadatak psihologa je proučiti i prokužiti „čovjeka“
To je najlakše blic pitanjem.
Ili pitanjem koje potiče otvaranje mašte i kreativnosti.
Onda se od toga napravi psihoanaliza.
I sve se zbuba u par dijagrama ovisnosti/neovisnosti, utjecaja/protuutjecaja i mnogih drugih x faktora.
Laički rečeno – osoba se bistro smjesti i okarakterizira u par točaka, odredi se dijagnoza, eventualno terapija i bacamo se na zadatak a to je popraviti „nikad dobro započeto“ ili nešto što se upravo „slomilo“.
Ovime se bavi grana psihologije – klinička psihologija…
Ovakve stvari ja osobno ne odobravam ali ja sam kao i ti, nitko i ništa ovom i svakom drugom sustavu.
Ako se ikad nađeš u raspravi gdje zastupaš nešto od vrednota poput ljudskog života,
Sjeti se mene i ove gore rečenice koju sam ti rekla.
Dobro?
A sad…
Za mene.
Ljudsko biće se ne može tako površno proučavati, tako plitko smještati i tako ne temeljito određivati.
Ljudsko biće vrijedi puno više i nečiji život nije „eto život“.
Stoga…
Izjave/pitanja poput:
Opiši se, predstavi se, napiši životopis, što je ljubav, zdravlje, tko ti je omiljeni pisac, glumac, pjevač, što je za tebe sreća, što je sloboda i ostale…
Gluposti za mene nemaju smisla niti razloga trošenja na ovome svijetu.
I tako otvorih ja temu pod nazivom „LJUBAV“.
U svijetu koji trenutno za to „gubi spremnost“ ali i vrijednost…
A kako li će tek izgledati za petnaestak godina bojim se i pomisliti jer u zadnjih petnaest mutacija se dogodila i otišlo je već u bespovrat.
Nažalost…
Ljudi se vežu čvorovima, brakovi zbog toga postaju mrak koji će te progutati.
Nema više dama i kavalira.
Gospoda u košuljama s druženja odlazi zgužvanih košulja, o karakterima i dostojanstvima koje su putem izgubili da ne govorim.
Stidimo se svi skupa i pogledavamo, ali ne onako kako smo se nekoć zbog čokolade ili ruže koju smo ukrali.
Kante vode koju ti je njezina mama izlila s kata, ili pak njezin tata koji te dignuo za ovratnik i ucijenio što će ti se dogoditi ukoliko „ne budeš bio dobar“.
Vrijednosti su se promijenile.
I možda je do emancipacije žena. Sad i one zarađuju, nekad više od muškaraca, sad one lupaju šakom o stol i nalaze se na rukovodećim pozicijama, idu u vojsku.
Štite svoju djecu od gladi.
Pročitala sam jedan apel muškarca koji je rekao da moli sve žene da prestanu s tom ulogom „zastrašivanja“ jer nisu oni ti koji su išta zabranili.
Ne znam možda stvarno nisu, ali bilo mi je žao kad sam pročitala tekst i iskreno u velikom dijelu imao je pravo.
Ali nije shvatio da i dalje postoje oni koji osporavaju naše mogućnosti, gaze naše uloge majki i podcjenjuju naš rad i trud pa zbog takvih kipova ipak se moramo boriti.
A zašto se mi moramo boriti za nešto što bi automatski trebale već imati (kao npr. ista plaća)?
I neću o feminizmu, zaključno ću reći nešto o društvu…
Društvu… Koje nemamo…
Ljubavi koje isto nemamo…
Koja se slaže kako bi nam odgovarala i rekla sam da može ali zašto?
Komu?
Čemu?
Zašto se bojimo dijeliti život, zašto se bojimo nadopunjavanja i zašto općenito ne dolazimo cijeli…
Zašto žene pokušavaju oblikovati muškarce i zašto bismo si u vezi trebali sve predodrediti?
Jel to naš život koji živimo tako loš i sebičan, naklonjen samo „mojim potrebama“.
Što bi bake rekle: „U se, na se i poda se“.
Jel’ to tako puno lažemo „pa znaš draga/i nije bila/o bivša/i na zabavi, ti si mi prv(i)a, ja nikad ne plačem, nije mi utakmica važnija od tebe“ i sl…
Nikad neću zaboraviti jednu svoju provalu pred najdražom prijateljicom koja se i sad smije, prije par godina kad sam je pitala:
„Jel znaš ti što je serenada?“
„Ne“
„To ti je ono kad on sere, a ona se nada da će bit bolje“.
A nikad neće biti bolje ako ljudi prestaju s nečim „zbog drugih“… Jer svi rade stvari zbog sebe… Kad-tad će ti za glavu zalijepiti da su učinili to „zbog tebe“…
I evo svađe.
Istina da nas svađe jačaju.
Je laž…
Jer svađa, kao svađa.
Ostavlja svoju draž…
Hoćemo biti skupa samo zbog djece, drugih, seksa ili onog „da ne ostanemo sami kad već se slažemo“.
Jel’ se to toliko laže i maže ta ljubav preko svih i svega da je izgubila onaj osnovni smisao i poriv, jel se zgadila samo nekima ili će tek…
Ne znam…
Ono što znam je da ne traži puno ali daje mnogo…
Ono što znam je da može biti kao nekad samo nam je potrebno vratiti se na tvorničke i stati na tren…
Jer kad zaboli
Jer kad padne na dno…
To jedno ljudsko tijelo ne može izdržati…
Klara Soldo
(275)