“Nismo spremni za istinu. Moramo zatvoriti ovu državu, proglasiti bankrot. Ne možemo reći da ovo nije željena država, jer smo je željeli… tak’ se ni dijete ne voli. I ono, voliš to dijete, ali ne valja ti u školi, ne uči, tuče se s djecom, krade… najgore je, brate! Trideset godina je to! Treba ponovno podijeliti karte i krenuti ispočetka.” (Večernji.hr podcast ep. 16 – dr. Torre, od 18. svibnja 2021.)
Tako je govorio moj znanac i vršnjak, nedavno preminuli Robert Torre, nepopravljivi cinik, i s nekima sam podijelio svoj osjećaj tuge, samo da malo skinem teret s prsa, što zbog smrti, što zbog zbunjenosti.
A onda su mi iskočile privatne poruke iz upravnih tijela države, županija i gradova, iz njihovih hodnika i soba za odmor, od nekih članova radnih timova, i od znanaca iz medija; parafrazirano – “Torre i ja pričamo isto. S time da ja govorim i kako to provesti.”
Jasno. Zašto biti žrtva kad možeš biti lovac? Bog ti je dao sva sredstva da stekneš vještine u životu, nemaš izgovora.
Potražio sam tekstove Vedrane Pribičević, jer ona neumorno udara tamo gdje treba. Svjetski poznata makro-ekonomistica, konzultantica (dokle moramo biti pravopisno korektni da bismo bili “politički korektni”?! majku mu njegovu… zašto ne može konzultant kao funkcija, bez obzira na spol?!)… dakle, medijske kuće kad trebaju analizu, poslovnjaci i ostali, uskače Vedrana.
U pravo je negdje u pravo vrijeme draga Vedrana ponovila svoju važnu temu, koju sam fasciniran čitao – znanstvena metoda u politici. Ljudima je previše težak dojam da nas svaki dan proždire nehumani ekonomski algoritam, banke i politika, pa sam htio vidjeti svjetlo na kraju tunela, usred energetske krize, kad se svjetla, inače, gase, kao ovih dana semafori u Kini.
Pozivajući se na prave metode istraživanja ekonomije populacija, na kapacitete svojih stručnih kolega iz zemlje i onih koji rade za inozemne institucije, Vukovića, Cvitanića, Ivandić, i ostale, Vedrana stoji iza toga – Torre moj dragi nek’ ti je još lakša zemlja – da se karte mogu ponovno podijeliti i da za trideset godina ne bi prepoznao ovu zemlju u kojoj će nova generacija imati sve mogućnosti koji ti i ja nismo imali.
Zbog toga sam od umjerenog jutra jesenje subote upijao optimizam nevjerojatno žilavih kolegica/kolega (*ebem mu političku korektnost…) iz stranke Centar (<centar>) kojoj su znanost, znanje i struka u temeljima. Radna svrha je bila izborna skupština, a to je prošlo tako glatko i u tako zdravoj atmosferi, da sam još u šoku. Je li to politika danas ili uvježbana politička predstava kakvu želimo u budućnosti? Nekakav cosplay, fan party, comicon? Ha?!
Još dok se moglo uživati u izvješćima nezavisnih vijećnika iz Rijeke, Bjelovara, Varaždina, Međimurja, moglo se osjetiti kako svatko neumorno radi za dobro drugih. U tom smjeru je i Ivica Puljak lavljim neumoljivim dostojanstvom podijelio svoja teška iskustva u radu s gradom, Marijana Puljak i Dalija Orešković se odrekle novih funkcija kako bi ih prepustile novim snagama, a stručnjaci s raznih područja dali svoj doprinos rješavanju konkretnih problema.
Ni u jednom trenutku tim umovima nije bilo ni na kraj pameti da kažu nešto protiv ikoga u drugim političkim skupinama. Mojem “djetinjem” čuđenju nije bilo kraja. Toliko dostojanstva, znanja, poduzetnosti i humanosti na jednome mjestu… više se to ne snima ni u filmovima.
A onda još i zvijezda dana koju sam čekao – Vedrana Pribičević i njezina tema “Što je centrizam danas? Politike temeljene na dokazima kao centralna paradigma modernog centrizma”.
Politika temeljena na dokazima… Paf!, nokaut za posljednji moj skepticizam. No, svejedno sam joj postavio problem – “Kako tvoja teorija centrizma politike temeljene na dokazima može stati naspram samohranjivog algoritma suvremene ekonomije koji proždire obične ljude, ne računajući na održivu budućnost ljudi?” Oduševljeno se zahvalila na kvalitetnom problemu i pozabavila se time onako kako je u rangu njenog napornog rada. Sjedni, Željko… na stolicu, ne na pod.
Na kraju dana sam bio zahvalan na svjetlima koja moj grad još uvijek uključuje. Na kraju toga dana sam bio zahvalan što nikakva kriza neće ugasiti ni svjetlo na kraju tunela dokle god je Centra i mnogih drugih grupiranja ljudi koji ne prose i ne kradu, nego daju – ruke, znanje, vještine.
Željko Bošnjak
(126)