Kako sam s morem dogovorio da sve brige prepuste dupinima
Sjedim pokraj mora poslije posla. I pričam mu. Zapravo, more me pita kako sam i šta ima novo. Pa je pristojno, nakon prvog šoka zbog toga što more inače ne može govoriti, odgovoriti mu.
E pa, drago moje plavo blago, prvo ću u tebe uroniti stare umorne noge. Hladnoća pecka stopala koja me po ovom svijetu nose malo manje od pola stoljeća. Paše mi to jako. Noge su kao neka dva vodiča preko kojih se cijelo tijelo hladi i resetira solju i jodom. A sada, kad smo se nekako dotaknuli, da ti kažem kako sam.
Nisam ti loše, dragi moj plavi prijatelju. Puno je planova, kao i obično u proljeće. Znam, ti baš i ne voliš kad se počne nazirati sezona, jer će se u tebe uvaliti svakakve guzice i kože. Izgazit će ti dno, raspršit kemijom impregnirane kreme i ulja po površini, stvarat će nesnosnu buku, uzimat će ti sve.
Dakle, neki se lijepi poslovi naziru, izgleda da još uvijek nisam dao sve. Ali, iako te beskrajno volim, dragi moj modri biseru, fale mi dečki. Volio bih ih spremati ujutro za vrtić i školu, naći se poslije svih obveza s njima na kavi u nekom parku. Ali, onda ne bih imao tebe, kao danas, znam. Rastu njih dvojica, znaš. Prebrzo će bit svoji i neće se više maziti niti me trebati kao danas, zato mi je žao što propuštam ove dane njihovih života. Ponekad se bojim da im ne dajem dovoljno. Razumiju anđeli da moram raditi daleko od kuće, govore da im je to jasno. Ali, navečer, kad im šaljem poruke za laku noć, imam grižnju savjesti. Mislim da će kad tad pjevati tekst onog novog hita ‘trebao sam biti jači, do kraja za nas biti tu.’
Ti si, more moje drago, sretno što nemaš pojma o novcu i novim kapitalistima. Ne brine te kako se sve ponašaju neznalice i anti talenti koji nam određuju sudbinu, barem onu financijsku. Jedna draga prijateljica radi u dućanu s nekom robom za 3000 kuna. Znam, znam da nemaš pojma koliko je to. Ti vrijednosti mjeriš kapima, boforima, visinom valova, godišnjim dobima ili brojem guza umočenih u tvoje modre odaje.
Ajmo se ti i ja, more moje drago, nešto dogovoriti. Ajmo se, sada kad je ugrijalo, svaki dan naći. Da ti pričam moje muke, da ti se malo požalim. Da, takvi smo ti mi ljudi, lakše nam je kad kažemo nekome. Ti mi budi prijatelj, ti uzmi na sebe moje brige, odvuci ih duboko, tamo gdje plešu dupini. Još bolje daj ih njima, oni će to ismijati i olakšati. Dupini koje skrivaš i maziš, oni su tvoje glatke ljubavi, čuvari granica, jaki, veseli i plemeniti stražari tvojih odaja.
Evo, skidam markiranu skupu direktorsku košulju jer vidim ih da dolaze. Kupaće nemam, nema veze. Ulazim u hladnoću tvojih obala, čekam da dođu po mene. Otplivam malo i – evo ih. Dva me dupina veselo pozdrave i podmetnu leđa pod moj, uvoznim kalorijama natrpan stari trbuh. Podignu me i pojure u dubinu. Vjetar i tisuće ludih kapi šibaju mi lice. Sunce se igra na mom starom tijelu, jurim po vodi, moji me glatki frendovi nose daleko. Od kapitala, sastanaka, kolegija, bilanci i srednjoročnih planova. Jurim! Letim po vodi! Zbogom brigo, dupini me voze mojim dečkima, mijenjaju smjerove, oru samo njima dostupne dubine. Voze me u sutra. U kojem će biti samo ljubav. U kojem nema novca.
Eto ljudi, svi vi kojima je dosta robovanja i muke oko prehranjivanja gladnih usta. Pronađite svog dupina i svoje more. Ja sam svoje našao.
(113)