Autobus vjernika župe bl. Ivana Merza iz Slatine, predvođeni župnikom Tomislavom Varelom u subotu 21. veljače, hodočastio je u najpoznatije i najveće marijansko svetište u Mađarskoj – Marijđud. Za ovo prvo prekogranično hodočašće župnik je angažirao organizatora Marka i vodiča Vladu (žive enciklopedije) zaduženog za predstavljanje mjesta, građevina, ljudi i običaja. Sa vodičima smo se sastali u restoranu Hellas u Harkanju čija nas je vlasnica gđa Monika, porijeklom Hrvatica, počastila pjenušcem od jagoda i medom od facelije. Nakon kave krenuli smo prema svetištu u koje su između dva svjetska rata hodočastili i slatinski hodočasnici Gutmanovim vlakom. Željeznica je kod Noskovaca prelazila most preko Drave do Šelja i zatim kroz Harkanj do Marijađuda. Most je djelomično uništen njemačkim bombar – diranjem 1944., a njegovi ostatci potpuno su uklonjeni 1966. godine.
Prvi pisani spomen na Đud/Gyűd datira iz 1290. Krajem 17. stoljeća bilježe se Gospina ukazanja, rađaju se legende, prema kojima je Gospin kip postavljen još prije dolaska Mađara, za vrijeme Slavena, a mjesto je već tada bilo pod zaštitom Majke Božje od izvora. Svetište je 1689. prepušteno na brigu franjevcima. U njega hodočaste mađarski, njemački i slavenski (hrvatski i srpski) vjernici. Papa Pio V. zbog mnogih ozdravljenja 1805. Marijađud službeno proglašava svetištem i dodjeljuje mjestu privilegij organiziranja proštenja. Papa Benedikt XVI. dodjeljuje crkvi titulu bazilika minor što joj donosi nove mogućnosti za djelomični i potpuni oprost.
Župnik Tomislav služio je sv. Misu u svetištu. Propovijed je naslonio na čitanje iz proroka Izaije, 58: »Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati…“ Naime, nije dovoljno u Korizmi se odricati od nečega, već treba ići prema siromašnima i potlačenima djelima milosrđa i podrške. Ova crkva je kao i katedralna bazilika u Pečuhu oslikana freskama koja prikazuje ključne scene iz života Bl. Djevice Marije, odnosno scenama iz Starog i Novog zavjeta. Većina naroda je tijekom cijelog srednjeg vijeka bila nepismena pa je oslikavanje Biblije (Biblija pauperum), odnosno crkava spasenjskim događajima po stropovima, zidovima i vitrajima zorno prikazivana Božja poruka kako bi je lakše prihvatili.
U Pečuhu smo prvo posjetili katedralu sv. Petra i Pavla koja je je najstarija u Mađarskoj i datira iz 1009. godine. Do katedralnog trga je nalazi se i ranokršćanska nekropola u (rimski grad Sopianae iz 297. ) u kojoj je rimsko groblje i arheološko nalazište. Nekropola datira iz 4. st., a sadrži mnoge ukrašene grobnice, mauzoleje i grobne kapele iz ranokršćanskog razdoblja. To je jedno od najznačajnijih rimskih groblja izvan Italije. Zbog svoje veličine, jedinstvene arhitekture, umjetničkih djela i svjedočanstva o širenju kršćanstva u kasnom Rimskom Carstvu nekropola je 2000. godine dodana na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Ispod katedralnog traga i dalje u gornjem gradu nalazi se preko 50km podzemnih hodnika.
Zatim smo na glavnom Sečenji trgu posjetili crkvu-džamiju koja je zadržala islamske i katoličke elemente u krasnoj simbiozi. Izvana smo vidjeli i Mađarsko narodno kazalište i neke značajne zgrade od mnogih. U Pečuhu je osnovano i prvo sveučilište 1367. kod naših susjeda, nedugo poslije Praga, Krakova i Beča. Osim padovanskog, samo pečuški medicinski fakultet ima takvu izvrsnost da se nigdje u svijetu ne moraju polagati nikakve razlike iz stručnih predmeta. U njemu se nalazi i jedino profesionalno hrvatsko kazalište izvan RH, tvornica specifične Žolnai (Zsolnay) keramike i porculana iz 1853., čijim crijepovima je pokriven krov crkve sv. Marka u Zagrebu, tvornica pjenušca Littke iz 1859., u čijem podrumu smo imali ručak. Neki od nas su nemoćno pokušali pomoći starijem čovjeku bez noge koji je kisnuo jer ga nismo mogli razumjeti.
Hodočašća, kao što je ovo, pružaju priliku da se vjernici župljani međusobno bolje upoznaju i zajedno sa župnikom pojačaju kohezivne silnice radi zauzetijeg i aktivnijeg rada u svojoj župi i gradu – zaključio je u pri povratku mladi župnik Tomislav Varela.
Vladimir Jelenčić
(14)