Cvijeta Grijak: Sezona školskih izleta i putovanja
Bliži se konac školske godine. Vrijeme je školskih izleta i putovanja. Nedavni nesretan slučaj na školskom putovanju srednjoškolaca iz Istre u Prag koji je rezultirao pogibijom učenika u trenutku opuštenosti, zabave i druženja bio je za mene užasno šokantan. Moram priznati da sam bila iznimno potresena, više nego li zbog nekih drugih tragičnih događaja.
Suprug i ja pričali smo tih dana o našim školskim izletima i putovanjima. Pričao je kako su neki likovi na njegovom maturalcu bili većinu vremena u hotelskim sobama gdje su se opijali i kartali. Gotovo ništa nisu vidjeli od kulturnih i povijesnih znamenitosti. Moj maturalac je bio u Neumu. Nije bilo rizičnih situacija. Mi Slavonci, poletjeli smo iz osječke zračne luke u Dubrovnik, pa od tamo s Ćilipa autobusom u Neum. Bila je to divna ideja naše drage razrednice prof. Mire Krpan. Bilo nam je odlično.
Sjećam se jednog ćaskanja uz kavu na poslu kada je jedan kolega pričao da je bio kao roditelj u pratnji na maturalcu u Španjolskoj u razredu svog sina. Riječ je bila o nekoj tehničkoj školi, o razredu s pretežito muškim sastavom i par djevojaka. Kolega je rekao da je razred bio toliko „divlji“ da profesori nisu željeli ići na put s takvim razredom te da je on kao roditelj u pratnji bio uvjet da profesori pristanu da ih vode na putovanje. Kolega je pričao da je na putovanju bilo velikih razloga za zabrinutost.
Prije pet godina u jedno predvečerje zazvonio mi je mobitel. Odgovorila sam na poziv. S druge strane bio je jedan znanac kojeg poznajem oko 30 godina. Dijelimo neke zajedničke uspomene nekih davnih druženja. Rijetko se čujemo. Jedno od prvih njegovih pitanja bilo je:
– Kako su ti djeca?
A ja sam mu odgovorila:
– Jedno dijete mi je kod kuće, na sigurnom. U svojoj je sobi i surfa po Internetu. Drugo dijete mi je negdje na pola Atlantskog oceana, u avionu, putuje u New York.
Nisam bila mirna dok djeca nisu sletjela na čvrsto tlo pa makar i na drugoj strani svijeta. Bilo je to gostovanje u New Yorku i Chicagu, Djevojačkog zbora u kojem je tada moja jedanaestogodišnja kći pjevala. Turneja je trajala dva tjedna. Na dnevnoj bazi razgovarali smo s kćeri, gdje idu i što rade i gdje nastupaju. Sve je prošlo dobro.
Došao je i dan povratka, djevojke (čice) sa voditeljima, maestrom i troje roditelja u pratnji. Samo djevojaka, pjevačica bilo je četrdesetak. Ekipa je stigla u večernjim satima autobusom izravno s beogradskog aerodroma. Već sljedećih dana dobila sam informaciju kako se moja „Pametnica“ u rimskoj zračnoj luci odvojila od grupe i sama otišla na toalet. Bilo je strogo zabranjeno odvajati se od grupe. U toalet je bilo dozvoljeno ići u grupama od najmanje troje. „Pametnica“ loše bi se provela da se incident dogodio na domaćem terenu. Maestro bi je poslao kući.
Sredinom svibnja moja kći, sada srednjoškolka, putuje u Budimpeštu s razredom na školski izlet s jednim noćenjem. Nije daleko ali svakako ću biti nemirna sve dok se ne vrati kući. Stalna briga spada u „poklon paket“ roditeljstva. Trudim se pozitivno razmišljati i ispratiti dijete s porukom da s puta donese najbolje uspomene.
Sjećam se da uoči svakog školskog izleta i putovanja vladala je euforija i ushićenje, veselje i dah neke slobode prilikom privremenog napuštanja roditeljskog doma i školskih obveza. Taj moment slobode čini se, otpušta iz mladih nadobudnih glava razne nepodopštine i budalaštine koje do neke mjere mogu biti dio „putnog dobrog raspoloženja“. Dobro raspoloženje se može oteti kontroli i otići u sasvim nepredvidivom pravcu. Svako doba čovjekova života posjeduje okrutnosti koja valja preživjeti. Tako je i mladenačko doba lijepo i istovremeno okrutno i valja iz njega izići živ i bez posljedica.
Cvijeta Grijak
(56)