U više navrata na Fejsu mi je došla u Novostima stranica na kojoj je na naslovnici bila fotografija koštica raznog voća, kao što su trešnje, višnje, šljive, breskve, marelice itd. Na toj stranici pisalo je da kada pojedemo voće da ne bacamo koštice u smeće, već da ih skupljamo i sačuvamo, i prvom prilikom kada idemo u prirodu, posadimo u zemlju. I neka rastu, i neka rodi voće. Neke voćke treba kalemiti na podlogu, stabalce neke druge vrste, ali nema veze, neka samo raste drveće koje rodi hranu, za ljude i ostala božja stvorenja.
Načula sam neku priču da su za vrijeme Austro-Ugarske uz sagrađene ceste i putove sađena voćna stabla kako bi putnici namjernici mogli utažiti glad i povratiti energiju. Nekada se jako puno pješačilo.
Ja sam u Zagrebu neko vrijeme stanovala u naselju Borongaj – limenke koje je projektirao arhitekt Bogdan Budimirov, nažalost, pokojni. Rođen je u Banatu 1928. godine. Bio je zagrebački student arhitekture. Jedan od najvećih teoretičara arhitekture 20. stoljeća, Udo Kultermann 1965. godine u njemačkom časopisu Westermann, naselje u Borongaju, za koji je zaslužan Budimirov, svrstao je među osam najznačajnijih djela svjetske arhitekture toga vremena. Prije osam godina pisala sam seminarski rad za koji sam sama izabrala temu – naselje u kojem živim s obitelji. Saznala sam da je arhitekt u visokim godinama i pronašla sam ga u telefonskom imeniku i dogovorila susret. Gospodin Budimirov i ja našli smo se u kafiću na Iblerovom trgu i saznala sam podatke o njegovom radu od njega samog. Zahvalio mi je što sam se sjetila proučavati njegov rad. Dakle, naselje Borongaj projekt je koji nosi ime YU 60 i YU 61, ostvarena je zamisao jeftine, brze i kvalitetne stambene izgradnje pomoću prethodno proizvedenih dijelova zgrade koji se potom ugrađuju u betonski konstrukciju. Ja sam s obitelji doselila 2003. i stanovali smo u naselju do 2009. Zamijetila sam okolo zgrada stara voćna stabla uz ukrasna i funkcionalna. Bilo je tu jabuka, šljiva, trešanja i duda. Ispred našeg ulaza rastao je dud koji je nadvisivao našu peterokatnicu. U nekom trenutku neki stanari su se pobunili vezano za taj raskošni dud, da smeta, da će se izvaliti i koješta. Vrlo brzo, nevjerojatnom lakoćom gradsko poduzeće i njegovi djelatnici koji održavaju zelenilo posjekli su dud, u jednom danu, a tom istom stablu trebalo je nekoliko desetljeća da naraste. Bilo nas je nekoliko susjeda koji nismo mogli prežaliti stablo. Umjesto duda posađena je breza za koju sam utvrdila da raste metar i pol tijekom jedne godine. Vjerojatno je voćaka bilo više pa su posječene. Međutim nisam primijetila da gradsko poduzeće za održavanje zelenila nanovo sadi voćke. Voćke su trebale služiti stanovnicima, ponajprije djeci da se veru po stablima i da jedu voće. Nema slađeg od prvog proljetnog voća i prvih trešanja po koje se išlo u tuđe vrtove i preskakivalo ograde po cijenu da nas potjera neki pas ili kućedomaćin.
Slučaj sadnje voćaka zapazila sam jedinu u Parku Stara Trešnjevka gdje je posađeno na desetke mladih stabala trešnje. I to nisu japanske ukrasne trešnje koje lijepo cvatu, već trešnje koje rode i izazivaju zazubice šetačima i djeci koja borave u parku. Mogu te iste trešnje slobodno brati i jesti. U većini gradskih kvartova rastu ukrasne vrste drveća.
Dakle, nedavno u više navrata viđena inicijativa na Fejsu da ne bacamo koštice pojedenog voća u smeće, već da ga odnesemo u prirodu ili pogodnu zelenu površinu i posadimo, vrijedna je svake pohvale i dijeljenja.
Krenimo od danas.
(69)