Cvijeta Grijak: Okrutnost starenja
Jučer (u subotu) bila sam na korisnoj kavi s dvije prijateljice, Nedjeljkom i Sanjom, mojih godina, ili tu negdje – Jeans generacija. Uvijek kad se sastanemo imamo niz korisnih tema za razgovor pri čemu razmjenjujemo informacije i iskustva. Ove subote dotakle smo se teme umirovljenja, brige o starim roditeljima, izračunu mirovine, umirovljeničkom standardu, smještaju onemoćalog člana obitelji u dom za stare i nemoćne, i cijenu istoga.
Nedjeljka je od nedavno u mirovini. Odradila je preko četrdeset godina i ima mirovinu manju od petstotina eura. Roditelji su joj davno umrli. Sanja mora raditi još osam godina, ima stambeni kredit i majku koja više ne može živjeti sama. Majka joj je prijavljena u gradski dom za stare i nemoćne već četrnaest godina, i ne čini se da će uskoro dobiti smještaj. Vezano za cijenu smještaja, mirovina bi joj pokrila cijenu smještaja koja je upola manja nego li u privatnim domovima. Ako neće moći ostvariti smještaj u „državnom“ domu, morat će u privatni. Sanja još otplaćuje kredit za stan i ne zna kako bi pokrila majčin smještaj u privatnom domu. U međuvremenu je postala baka, tako da mora „uskočiti“ i kćeri da joj pomogne čuvati dijete.
Portal Telegram donosi brojku od cca 850.000 umirovljenika koji žive s mirovinom manjom od 540 eura, i moraju procijeniti hoće li kupiti hranu ili lijekove, ili platiti režije u mjesec dana.
Sve mi to sliči na sporo i okrutno umiranje uslijed umirovljeničkog siromaštva.
Ja sam se sjetila podataka koje sam čitala u nekoj povijesnoj literaturi o starenju i odnosu prema starima u različitim plemenskim zajednicama i kulturama, od davnina. Bilo je tu svega do današnjih dana: od veleštovanja starih mudraca kod američkih Indijanaca ili u antičkoj Grčkoj, do okrutnih ubojstava onemoćalih članova obitelji.
Našla sam podatke kako su neki nomadski narodi stare i nemoćne ostavljali putem da umru, gurnuli bi ih sa kanua ili kakvog splava u ledeno more, jezero, rijeke, ostavljali visoko u planinama, u pješčanim dinama i nepristupačnim mjestima, da tamo skončaju. Razlog je bio što starci više nisu bili od koristi, nisu doprinosili materijalnom statusu obitelji, već su postali teret zbog bolesti i onemoćalosti, a trošili su hranu.
Primjer takvog postupanja sa starima i nemoćnima bio je uobičajen i u našem susjedstvu, na dijelu Balkana, još prije tisuću godina, a zvali su se „lapot“ i „pustenovanje“. Neki povijesni izvori tvrde da se običaj zadržao do konca 19. stoljeća. Neki izvori tvrde da je car Dušan prije od više od tisuću godina taj okrutni običaj zakonom zabranio, neki izvori pak tvrde da je sam car Dušan taj običaj primijenio na vlastite roditelje. Obred „lapot“ i „pustenovanje“ predstavljali su ubojstvo jednog ili oba ostarjela roditelja koje bi počinio najstariji sin, kolcem ili sjekirom. Događaj je bio najavljivan u selu i okolnim mjestima pri čemu su mještani javno pozvani na izvršenje i „podušje“. Starci su vjerovali da ih nakon smrti čeka bolji život pa su se pokoravali drevnom običaju i blagoslovili svoje ubojice sa riječima da i njihov sin ovako njih isprati u bolji život. Obično je nakon ovih rituala bilo seosko slavlje kod domaćina.
U našem „šarenom“ svijetu vjerojatno ima još tih opskurnih slučajeva. U mnogim zemljama svijeta ne postoji mirovinski sustav. Starci koji više nemaju moć da privređuju i brinu o sebi, šćućureni u zakutcima, osuđeni na milost i nemilost svoje obitelji i društva, čekaju konac života.
Užas.
Dan starijih osoba obilježavao se 1. listopada. U međuvremenu, dok sam pisala tekst, u televizijskim dnevnicima najavljeno je poskupljenje smještaja u domovima za stare i nemoćne.
Cvijeta Grijak
(95)