Ženi se a voli drugu
Prolazi svadba. I ja negdje u njoj. Iz prvog auta u koloni viri zastava. To je valjda neka oznaka pripadnosti svih u koloni. Nije ukrajinska, niti grčka, nego prava hrvatska svadba. Što god to zadnjih dvadeset godina značilo. A znači svašta. Od toga da će tata sav znojan oko dva ujutro stati na stol sa svinjskom glavom u zubima, dok ga prati neki narodnjak, do toga da se mladenci žestoko posvađaju jer je ona otkrila da on već mjesecima voli kumu. A jbg. Gledam njezino lice u crkvi. Mlada, kraljica ovog dana. Bar bi trebala biti. Utegnuta u gumene najlonke, na ogromnim cipelama koje joj gnječe natečene prste na nogama, nekontrolirano diže ruke u zrak na plesnom podiju. Jer, od nje, kao, svi noćas očekuju da ih zabavlja, ona mora sjajiti i bit vesela. Al’ ona zna da nije. Halid i Ceca trešte, kum se skinuo u potkošulju, maše košuljom u jednoj ruci i bocom viskija u drugoj. Zabljuvan, znojan, mokrih očiju, krevelji se i skakuće ko neka natečena žaba oko mladenaca. Kao, ljudi, velika je ovo noć, udaše mi moju Tenu i to. Majko, ode ti kćer iz kuće, ode njemu u ruke, plači majko, ja te ostavljaaam. A onda ona idiotarija oko skidanja podvezice. On, ionako do ušiju zaljubljen u kumu, mora pod njezinu haljinu, s mjesta gdje prestaju gumene najlonke, zubima skidati podvezicu, dok publika puna rakije i piva, luđački navija. Muka njoj, muka njemu jer u tom dijelu nje ionako već mjesecima izbjegava biti. Daleko je njezina od kumine guzice, daleko. Lupa „Iznad Tešnja zora sviće“, a da devet od deset ljudi ne zna Tešanj na karti pokazati, mladenac roni po vrućim čarapama žene koju već dugo ne voli, al mu je sad žena, pa mora ronit. Ona glumi sreću i uzbuđenje, a zna da joj muž liže kumu, on misli da ne zna, a ona, kao svaka žena, zna. Pocikuje, gleda prema publici, krevelji se, kao ide on gdje ne bi smio. Tešanj stane i pjevač u crvenoj košulji iz Varteksa, uzima mikrofon da bi bio zabavan. „Ajde, ajde, traži, liži, kopaj, zagrizi, voli ona to, hahaha.“ I svatovi se smiju, dok zaljubljenom mladencu ispod haljine žene koju ne voli, vire samo još noge na koljenima. Isčupa on s gađenjem tu podvezicu, ustane i podigne ju visoko u jednoj ruci. Publika u deliriju, kreće „Miljacka“, pa onda „I tebe sam sit kafano“, onog nekog pjevača koji malo vuče na Matiju Gubca. Svi, ama baš svi gosti, osim nas dvoje, istrčali na podij, poludjelo i staro i mlado, ko da im tata pjeva o kafani. Krene kolo, uhvate se ljudi za ruke pa krenu kroz dvoranu hotela koji je, posebno sudeći po hrani, valjda preko veze dobio pravo pripadnosti svjetskom lancu. Tražim mladenku, ne vidim ju od mase razdraganih žena u lošim roza i ljubičastim haljinama. Ali onda, odjedanput izroni naša tek okrunjena supruga iz mase, podigli ju muškarci na ramena, pa ju bacaju i dočekuju, ko da je penal zabila. Onda sve stane, stiže, kažu na razglasu, odojak. Pa svi moraju jest. Ali, usred jela, na pozornicu se popne neki ceremonijal majstor, poprilično pripit, s velikom srebrnom zdjelom za salatu. U zdjeli koverte s lovom. Pa ovaj pripiti stvor jednu po jednu izvlači i čita tko je koliko love dao. Tata Marko i mama Marija, 2000 eura. Publika odobrava, muzika lagano potiče napetost. Kum Branko sa suprugom 1500 eura, tu i tamo se čuju prigovori kako je kum mogao i više dati, ipak radi u Njemačkoj. I tako zaredala imena i cifre, ovisno o iznosu, svatovi odobravaju ili zvižde između dva zalogaja odojka koji je umro od starosti. Nabrajanje imovinskog stanja svih svatova završi i pjevač u spomenutoj crvenoj košulji svečano najavi. Za tatu Marka i društvo za njihovim stolom veliki hit Miroslava Ilića, „Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre“. Krene hit, svatovi ustanu ko na molitvu, gumene cipele krenu lupati po plesnom podiju, znoj se oslobodi, još jedna hrvatska svadba je na vrhuncu. Dođe neki konobar do mene i naspe mi nekog variva, dakle ne mogu sam uzeti koliko hoću, shvatim brzo. U očaju odlutam, zamislim svoju svadbu. Nas dvoje na trajektu, ona u japankama, ja u kratkim hlačama. Na zadnjoj platformi matičar, mi i stotinjak dragih ljudi, svi veseli i opušteni. Svira „Heroj ulice“, pa „Vridilo je“, naši gosti plešu dok brod plovi u daljinu, u plavi raj. Izađemo na otoku, stolovi složeni na plaži, nas smo dvoje sada muž i žena. Ona je moja, ja sam njen. Ljubav u japankama, povjetarac nam donosi sreću. Naši gosti sretni što je jedna ljubav napokon okrunjena, svi bosi i rasplesani. E, da, to bi bila svadba. Al me prene buka iz dna dvorane. Ujo, inače branitelj koji svaku noć u ovo vrijeme vidi nadiruće četnike, ustao i pojurio prema pozornici, šta će oni tu svirat tog Ilića. Daj Marka, daj Lijepa li si, nisam se ja za ovo borio. Mlada otrči u suzama prema WCu, djeveruše topću za njom, mladenac grli uju, odvlači ga od pozornice, muzika modulira prema Lijepa li si. Ilić se začas transformira u domoljubnu budnicu. Dio svatova vrati se za stolove, al ujino društvo poskida košulje, oktivši da nikad nisu u Mulleru vidjeli policu s dezodoranima. Mladu vraćaju, stiže torta na kolicima, sve je dobro. Udaše mi moju Tenu, mladenca nema jer riga negdje u podrumu. Stiže ipak i on, kuma ga napete čeljusti prati, zna da će noćas ipak biti njen. Ili sutra. Živjela mlada, desetero djece imali, sve im rodilo, kume izgore ti kesa, plati korito, plati cipelu mladenkinu, daj lovu. Jutro je vani, počela je još jedna velika ljubav.
(614)