Dr. sc. Ana Gligić (Ćeralije, 8. kolovoza 1934. – Beograd, 4. siječnja 2025.) bila je svjetski poznata vir(us)ologinja te viša znanstvena suradnica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, specijalizirana za medicinsku mikrobiologiju. Doktorirala je 1980. na istom fakultetu na temu imunologije velikih boginja (varilole vere), čime je dodatno unaprijedila to područje.
Rođena je 06.08.1934. godine, u Ćeralijama pokraj tadašnje Podravske Slatine kao Ana Filipović. Krajem 2. sv. rata njen otac otvorio je krznarski obrt u Slatini , u kojoj je mala Ankica (kako su je zvali) pohađala 4. do 7. razred osnovne škole. Od 1949. godina sa 6-7 malih kolega putovala je svaki dan vlakom u Viroviticu gdje je pohađala klasičnu gimnaziju do 1953. godine, Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Beogradu diplomirala je biologiju 1959. godine. Specijalistički ispit iz medicinske mikrobiologije položila je 1966., kada je postala i voditeljica Jugoslavenskog nacionalnog laboratorija za velike boginje, virusne hemoragijske groznice i vektorske zarazne bolesti.
Za vrijeme posljednje europske epidemije velikih boginja 1972. koja je zahvatila i tadašnju SFRJ bila je bila šefica laboratorija Instituta za virologiju, cjepiva i seruma “Torlak”. Tijekom epidemije oboljelo je 184 ljudi – 123 na Kosovu te 32 u Beogradu, a ukupno je preminulo 40 osoba. Epidemija je službeno proglasio predsjednik države Josip Broz Tito 25. ožujka i trajala je do 23. svibnja, dok su se karantene postupno ukidale od 12. travnja do 19. svibnja. Zdravstvene vlasti tada su u nepunih dva mjeseca uspjele cijepiti 18 milijuna ljudi i broj mrtvih zadržati na manje od 40 osoba. Državne i lokalne vlasti uspostavile su karantene u hotelima i kampovima i naredile masovno cijepljenje populacije. “Vojska, policija i svi liječnici bili su uključeni” u potragu za zaraženima i u cijepljenje, sjeća se umirovljena virologija Ana Gligić. Cjepivo je proizvodio Imunološki zavod u Zagrebu, kojeg su do danas nažalost privatni interesi gotovo uništili. Neki liječnici koji su ostali bez injekcija, snalazili su se tako što su pacijente cijepili gramofonskim iglama umočenim u cjepivo. Uspješnost cijepljenja bila je takva da se zaraza nije prelila preko jugoslavenskih granica. Virus je “uništen” na Institutu Torlak, prema proceduri koju je osobno vodila Gligić. Više o ovoj epidemiji pročitajte na https://hrcak.srce.hr/file/460931
Tijekom profesionalne karijere, Gligić se neprestano usavršavala, što je bilo ključno za razvoj tadašnje javnozdravstvene politike. a svjetski su poznati njeni znanstveni radovi na otkrivanju vrlo smrtonosnog virusa Marburg (1967.) i mišje groznice. Posebno značenje za njezin stručni rast imala je edukacija u inozemstvu: 1968. otišla je na specijalizaciju za dijagnostiku velikih boginja u najprestižnije laboratorije Europe, uključujući Londonski referentni laboratorij za viruse i Institut za tropsku medicinu u Münchenu. Tijekom 80-tih i 90-tih godina 20. st., Gligić se usmjerila na proučavanje hemoragijskih groznica.
Sa znanstvenim radom nastavila je i nakon umirovljenja, aktivno sudjelujući u istraživanjima tijekom pandemije korona virusa, gdje su njezina stručnost i iskustvo bili od velike pomoći. Javnosti je ukazivala na važnost cijepljenja i epidemiološke zaštite. Bila je jedna od najvećih stručnjaka u području mikrobiologije i vir(us)ologije, a njezin rad i doprinos znanosti i zdravstvu i dalje imaju veliki utjecaj. Tijekom života rado je dolazila u Viroviticu na proslave godišnjica mature.
Boginje (poznate pod latinskim nazivom variola ili variola vera) su zarazna bolest svojstvena čovjeku koju izazivaju dvije inačice virusa variole zvane Variola vera major i Variola vera minor. https://www.history.com/news/the-rise-and-fall-of-smallpox
Variola vera major, poznatija kao velike ili crne boginje, je opasnija vrsta, koja izaziva smrt kod 20-40 % zaraženih, a kod preživjelih često ostavlja trajnu unakaženost ili sljepoću. Variola vera minor, znana kao male boginje predstavlja blaži oblik koji izaziva smrt samo kod 1 % zaraženih.
Računa se da je u 20. stoljeću od posljedica variole umrlo između 300 i 500 milijuna ljudi. U ranijim povijesnim razdobljima, prije nego što je razvijeno cijepljenje i moderni lijekovi, variola je bila daleko ubojitija i imala je bitan utjecaj na povijest. Riječ je o bolesti koja je do početka 19. stoljeća bila jedan od najmasovnijih uzročnika smrti; računa se kako je od nje umirao svaki 10-ti stanovnik kontinenta, a ugasila je i nekoliko kompletnih kraljevskih dinastija na više kontinenata.
Cjepivo protiv malih boginja koristi se za sprječavanje infekcije velikim boginjama uzrokovane virusom variole. To je prvo cjepivo koje je razvijeno protiv zarazne bolesti. Izraz cjepivo (vakcina) potječe od latinske riječi za kravu (vacca), odražavajući porijeklo cijepljenja protiv velikih boginja. Godine 1796. britanski liječnik Edward Jenner pokazao je da infekcija relativno blagim virusom kravljih boginja stvara imunitet protiv smrtonosnog virusa malih boginja. Kravlje boginje služile su kao prirodno cjepivo sve dok se u 20. stoljeću nije pojavilo moderno cjepivo protiv velikih boginja. Od 1958. do 1977. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) provela je globalnu kampanju cijepljenja koja je iskorijenila boginje, čineći ih jedinom ljudskom bolešću koju je trebalo iskorijeniti.
Godine 1980. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je bolest eliminiranom i preporučila zaustavljanje cijepljenja. Iako se rutinsko cijepljenje protiv velikih boginja više ne provodi u široj javnosti, cjepivo se još uvijek proizvodi za istraživanje i za zaštitu od bioterorizma, biološkog rata i boginja. Uzorci virusa čuvaju se u dva laboratorija visoke sigurnosti, jedan u SAD-u, a drugi u Rusiji.
Budući da se zaštitni učinci cjepiva postupno smanjuju, vjeruje se da su gotovo svi ljudi – čak i oni prethodno cijepljeni – osjetljivi na velike boginje u različitim stupnjevima. Nedostatak zaštite uzrokuje bojazan zato što su uzorci virusa pohranjeni, a neki se brinu terorističkih skupina koje mogu doći do virusa i pustiti ga u populaciju. Epidemija koja bi potom nastala bila bi razorna.
Virus velikih boginja širi se direktno od osobe do osobe ili udisanjem kontaminiranog zraka. Također, može se prenijeti kontaktom s odjećom ili posteljinom koju koristi zaražena osoba. Infekciju velikim boginjama najčešće aktiviraju pojedinci koji su u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom.
Vladimir Jelenčić
Foto: Face HD TV
(54)