Tko je ta smrt da mi tebe otme?
Ma pitam ja tebe tko je ta smrt da me od tebe zauvijek odnese? Tko ju je poslao da te meni otme, iz mojih te ostarjelih ruku isčupa? Otkud joj, crnoj guji, pravo da odlučuje i na Zemlji, ljubavi, kao nožem prekida? I što mi ljudi, vjerni sljedbenici onoga koji je smrt pobijedio, možemo kada crno zlo naše ime izgovori?
Već vidim moju kolonu. Ne predugačku, pa bio sam malo čudan. I zajeban. Da, malo drugačiji, jbg. Nešto stalno pisao, puno muziku slušao, malo se s narodom družio, jako rijetko od srca smijao. Vuče se ta tamna traka mog sprovoda po zamrznutoj hrvatskoj grudi, polako odmiče, traži preplaćenu rupu u zemlji. Onu koja je samo moja, s mojim crvima, mojim blatom i mojom kišom.
Preostali članovi nekog starog zbora pjevaju „Ima jedna duga cesta“. Nejednaki i s godinama utanjeni glasovi gube se u ogoljelim krošnjama, istim onima pod kojima sam starom godinama išao zapaliti svijeću. Krošnje ostaju, a mene više nema. Krošnje su tu, a tisuće duša predane su teškoj žitkoj ilovači. Sve to bili su ljudi. Majke i očevi. Sinovi i kćeri nečije. Ta su srca mnogima baš mnogo značila, njihove oči i usne mnogi su sanjali i ljubili.
Kolona me prati, ti plačeš, dečkima nije jasno o čemu se ovdje zapravo radi. Ali vide, starog više nema i vide da mnogi plaču, iako neki samo radi reda. Hodaju moje tri ljubavi za kostima mojim što su me svijetom nosila. Za kostima mojim što su se toliko umorile, za kašom od mog mozga koji je toliko zbog nepravde patio. Zbog nje valjda i umro. Ili? Zbog ljubavi?
Cijeli sam život, draga, tražio zagrljaj i miris sigurnosti. Cijeli sam ovaj prekratki život na Zemlji volio glazbu i televiziju. Priloge, snimanja, filmove, to sam bio ja. Znaš ti sve. Znaš me kad smo bili djeca. Otkako sam bio tvoj heroj ulice. A vidi me danas. Kost ograničena sandukom kupljenim od mafijaša. Ružna i bolešću izmrcvarena spodoba, tijelo koje ostaje trunuti.
Tijelo koje me ovdje obilježilo, oči koje su za života zasjale na prve taktove svake bolje pjesme. Sjećaš se, draga, kako si mi rekla da o tome ne govorim kad sam ti nabrajao pjesme koje želim na sprovodu? E, pa evo ti sada, ti tvrdoglava ženo, evo te sada u toj koži. Moj privatnog DJa, za moju zadnju zabavu, muzičkog urednika mog ispraćaja, redatelja kakav sam uvijek želio postati, evo te sada draga moja. Znaš ono u Gradu anđela kad on pristane izgubiti besmrtnost samo kako bi bio s njom? E, pa sada tebi i mojim dečkima, bez ijedne suze i potpuno svjestan da će vam moje namrgođeno cinično lice faliti, kažem: „ Dao bih svo vrijeme svijeta, sva bogatstva i sjaj, za samo jedan njezin dah, za samo jedan poljubac mojih sinova, za samo jedan njihov osmijeh, za jedan roštilj s vama, dragi moji ljudi.“
Ali, vremena nema, barem ne ovdje, barem ne sada. Kad se ujutro probudite vas troje mojih najdražih, nemojte biti tužni, ionako se crna guja ne može ničim pobijediti, došlo je moje vrijeme i morao sam otići. Samo vas molim, puno se smijte i pjevajte, ljubite se puno. Od nekud ću to sve gledati, od nekud ću vas pratiti, neki vam znak dati, nekako se javiti. Idem ja sad dok još na nešto ličim, idem dok me još nije sram, dok ne smrdim. Da me pamtite urednog i čistog, neka me guja zgrabi dok ne gledate. Ljubim vas, tri moje drage ljubavi, za vas sam živio kako sam najbolje mogao.
(356)