Sjedimo taku u mraku, moj Bog i ja
Ostao sam večeras u Crkvi Svetog Franje na Kaptolu dugo. Svi su izašli na sibirsku zimu, a mene kao da je nešto prikovalo za tu staru klupu u kojoj sam često sjedio još kao 11 godišnji dječak.
‘Tu si, mali?’
‘Tu sam. Kao nekada.
‘Jesi u nekoj frci opet?’
‘Nije strašno. Ali dođi, sjedni kraj mene’
‘Ne možeš ti mene tako naručiti da sjednem, ja sam Bog’.
‘OK, ne mogu. Daj dođi, sjedni.’
‘Uh, dobro, evo me.’
Sjedne buraz pokraj mene. Obojica zagledani u oltar, u crkvi utonuloj u mrak. Sjedimo tako, moj Bog i ja. Moj Bog i griješnik kakav već jesam.
‘Reci, što je danas?’
‘Ništa, samo sam htio malo razgovarati.’
‘Znaš li ti umišljeni čovječe koliki večeras trebaju pravu pomoć, a ti me tu zezaš?’
‘Znam, evo brzo ću.’
‘Opet mi želiš preporučiti onu dvojicu sinova? Rek’o sam ti da ih čuvam i da su živi i zdravi. Vidio sam da su Božić proveli kod tebe, potrudio si se i šta sad valjda hoćeš medalju?’
‘Ne. Htio sam da mi kažeš kada, gdje i kako?’
‘Ćeš umrijeti?’
‘Aha.’
‘Rek’o sam da o tome nećemo.’
‘Ma znaš šta buraz, lako je tebi, ti si Bog. A kako da ja planiram, što da radim, kako da znam jesam li sve obavio na vrijeme?’
‘Znaš šta mali, lako je tebi, ti si čovjek.’
‘Meni? Pa jel vidiš ti gdje ja živim? Jel ti vidiš lopove, konvertite i štetočine koji vode igru? Trebaš ti naočale?
‘Vidim. A vidim i tebe.’
‘Jel vidiš lopove, korumpirane dužnosnike, pa čak i neke kvarne svećenike?’
‘Vidim. A vidim i tebe.’
‘Da, još mi se rugaj. Ti si Bog. Daj pogledaj svijet oko mene. Lažu lopovi u odijelima, traže proviziju za svaki bolji posao, majke rade u supermarketima za crkavicu, poduzeća su namjerno uništena, sve su rasprodali dok su mladi ratovali.’
‘OK, što bi ti sada?’
‘Promijenio nepravdu, pomogao potlačenima, eliminirao lopove.’
‘Ništa ti ćelavi nisi shvatio. Ništa.’
‘Ne?’
‘Ne. Bog ne kažnjava. Svatko ima svoj račun, svatko će odgovarati za sebe i svoje postupke, daj se više ohladi.’
Ustane moj Bog i ode. Sastanku je kraj. Ustanem i krenem prema izlazu iz stare crkve. Svatko ima svoj račun, reče moj Bog. I ima. Na Opatovinu polako pada snijeg. Tim sam putem toliko puta išao iz škole. I onda me ubuzme mir. Mir vama. Svima. Mir vašoj i mojoj djeci. Zima prolazi, dolazi sunce, stižu meki bijeli oblaci.
Ne okrećem se, nemam straha, ne dugujem. Miran sam. I na tom snijegu sretan. Ali, lako je njemu, on je Bog…
Toni Volarić
Izvor: freevoice.hr
(133)